susret

Svaki dan kazem i dobijem sto puta Sorry. Ovdje u Torontu, ‘izvini’ je pojam koji je nezaobilazan dio zivota svakog stanovnika. Sorry, kada se u isto vrijeme nadjete s nekim na ulazu u lift. Sorry, kada se trebate mimoici na ulici, I’m so sorry, ako ne znate objasniti
putniku gdje je nesto sto trazi. Sorry, ako vam neko ‘gleda’ u ledja,
Sorry kada niste sigurni ko je prije stao u red za bus ili u posti. Sorry dobijas cak i u savrsenom redu(!) kada kupujes kartu za rock koncert. Svugdje Sorry…

Sorry je ovdje jedna velika stavka.. Od malena ih uce koliko je ona vazna, tako da moja mala djevojcica ne place “zato sto ju je gurnuo neko u skolskom hodniku”. Ona place jer ”nije cak rekao ni “Sorry!” Zato i nisam za ovih godina “u rasijanju”, nikada vidio da se neko ‘pogurao’ u bilo kojem segmentu zivota. Savrseni redovi svuda, A kada bi neko pokusao ‘preko reda’, nema frke, samo iznenadjeni pogledi i prezir. (nije cak rekao ni Sorry!)

Pozelio sam se guranja. Pozelio sam se, kada se ljudi zaglave na vratima busa.Pozelio sam se nase balkanske ‘borbe za opstanak’ pred kinima, klubovima, utakmicama, snizenjima…Nerviraju me savrseni redovi. Pozelio sam se kina ‘od cetri’, kada igra “Dobar, Ruzan, Rdjav” i natpisa da se “Blagajna otvara u tri sata”, a unutar zeljezne ograde koja usmjerava ‘Red”, masa isprepletenih
tjela i glava, sa nogama u zraku i laktovima u vratu. Pozelio sam da se onda odnekud pojave
Lule i Bajbaga i da se ovaj drugi penje na ogradu, hvata za nos i skace u masu kao u “Celulozin” bazen ‘na noge’.

Ja sam danas iskreno Sorry, sto necemo praviti nas Dream ni ove godine u Banjaluci.

Postoje uvijek razlozi zasto je dvije trecine ‘glasaca’ glasalo za More. Jedan je od njh, da ljudi ionako ljeti skoknu do naseg grada, da se sretnu sa mnogo prijatelja i poznanika iz vremena zivljenja u njemu. Zatim, to bi se razvodnilo po kafanama, kucama, naseljima i prakticno bi se cijela ‘prica’ utopila i izgubila u masi. Spominje se jos i politizacija citavog projekta.. itd itd

Sto se mene tice, mislim da za jedan takav susret nasih sugradjana treba masivna Organizacija. Ne bismo smjeli ici ispod zahtjeva da Grad bude pokrovitelj naseg Skupa. Pa mi smo, bez obzira na sve, jos uvijek Gradjani Banjaluke.Naravno, ne trazimo da izdvaja novac za tu svrhu, jer znamo kako stvari stoje. Mozda malo vise medijske prezentacije, otvoriti po koja vrata za nase zabave i programe, mozda napraviti neku formalnu dobro-doslicu.

Mi ne trazimo ni Sorry. Prvo zbog toga, sto znamo kako je u nasem kraju tesko prevaliti tu rijec preko usana. Nama sorry ne treba. Narocito od zvanicnika koji vode danjasnju Banjaluku.

Njima vise treba jedno Sorry, jer ce time sigurno pokazati da je krajnje vrijeme da se izadje iz pogubne klaust(r)ofobicnosti.Stalno gledati u jedne ljude, jednu rijeku i jednu stranu svijeta je put u promovisanje palanacke svijesti, koja ce nas posve udaljiti od nove evropske stvarnosti.

Ja sam danas i malo Sorry, sto ove godine necemo praviti Skup Banjalucana u Rapcu.
Gdje smo na onim stijenama palili svijece.(slika)

Ja sam danas sretan sto vas sve pozivam da procitate o novom
Skupu Banjalucana, u julu, 2003.
Rubrika "Facts"!!!
Idemo na more.!!! Da se veselimo.