Nasiha, mali Nafiz i emajlirana kanta

                                       Azra Dedić

          Banjalučku mejdansku čaršiju krasile su mnoge mahale išarane sa njihovim uskim sokacima, lijepim bosanskim kučicama u kojima se zelene bašće sa cvijećem i dubokim voćnjacima koji dopiru sve do obala Vrbasa. Pored mnogih mahala, Potoka, Kulmahale, Male čaršije i dr. tu se nalazi i poznata stupnička mahala. S lijeve strane, od Šehera, cijelom dužinom mahale postoje mnoga mezarja od kojih je najpoznatije mezarje koje ima udomaćen banjalučki naziv "Harem Stupnica“  u kojem počivaju, u miru Božijem, ukopani u zemlji banjalučkoj, mnogobrojni znani i neznani banjalučani.

Još u davna vremena priča se da je Vrbas bio okićen stupama po kojima je i mahala dobila ime Stupnica. Stupe su uglavnom pravljene pored rijeke ili na adama a obično, gdje je bilo mlinova, tu su bile stupe i badnji a i jedni idrugi su pravljeni su od drvene građe. To su bili može se slobodno kazati primitivni uređaji za valjanje i stupanje sukna. Vrlo su jednostavni drveni strojevi, a radili su ogroman i koristan posao za čovjeka.

S desne strane uzvodno, uz Vrbas, nizao se red lijepih kuća od kojih su danas samo dvije zadržale zidanu kapiju. Jedna od tih kuća bila je rodna kuća pjesnikinje Nasihe Kapidžić. Duž mahale prostire se duboki dugački sokak i u njemu se širi drvored debele hladovine. Saznala sam da po našem staroma adetu koji nas obavezuje da, kada se ide mahalom preko dana, sevap je bilo hoditi pokraj mezarja u pomen rahmetli dušama, a uveće, valjalo bi hoditi drugom stranom, stranom do kuća, da se koracima ne remeti mir umrlih duša. Nisam sigurna da se danas ti običaji poštuju  a bilo bi mi drago da je tako.
Velike zidane ograde oduvijek su postavljale u meni pitanje: zašto su bile zidane tako visoko i tako debele čime su skrivale znatiželjne poglede sa ulice i na ulicu?  Dugo razmišljajući pronađoh odgovor u sebi a koji mi se učinio i logičan i razuman; da se je jednostavno u ta vremena zidanja svijet obližnjih kuća u blizini harema štitio od prašine i buke konjskih kola i kočija te i samim poštovanjem prema đenazama koje su često tuda prolazile i obavljane u krugu najbilže rodbine, komšiluka i prijatelja. Možda se tako održavala privatnost tužnog čina i na taj način odavala počast onima koji su napustili ovaj naš dunjalek.
Nasihu Kapidžić, našu poznatu pjesnikinju srela sam nekoliko puta; jednom u dvorani "Mladost" u Prijedoru sa Skenderom Kulenovićem gdje je recitovala svoje stihove na manifestaciji pjesnički dani "Kozara" i nekoliko puta u obližnjoj prodavnici. Sjećam se i danas dok je Nasiha recitovala svoje pjesme, ja sam bila ponosna što sam komšinica ovoj dragoj ženi koja je evo uz to bila još i pjesnik.

Kako i danas prođem kraj Nasihine kuće, onim gustim drvoredom hlada u ljetne banajlučke dane, jednog dana nenadano svratim u susjedno dvorište gdje me je toplo primio sad već rahmetli Nafiz Gušić i njegova sestra Baisa koja je stigla iz daleke Austalije da bi bila u blizini brata koji je bio veoma bolestan. Njih dvoje su me upoznali sa Nasihinom sestrom, Bebom Kapidžic, profesoricom, i ja sam napravila slike njihove kuće, današnjeg muzeja i kuće pod zaštitom. Na jednoj od slika vidijela se i susjedna kuća Gušića. U divanjenju na privatnoj plaži kraj Vrbasa, uz kahvu, zapitah gospodina Nafiza kakva je Nasiha bila kao komšinica jer je većini mještana i ljudi poznata kao pjesnikinja. Nafiz me pogledao, blago se nasmiješio, više tužno, jer mu zbog bolesti nije bilo do smijeha. U njegovim tužnom pogledu vidjela sam sjetan povratak prošlosti, djetinjstvu i komšiluku u kojem smo rasli.
          -Sad ću ti ispričati jedan događaj koji se desio kad sam bio dijete a iz kojeg češ se i sama moći uvjeriti kakva je to žena bila.- rekao je Nafiz tihim glasom a ja sam opazila da mu se pogled naglo razvedrio vraćanjem u ta prošla vremena i sjećanje na Nasihu.
-Pošto smo bili prve komšije mi smo se dobro pazili i razgovarali,- nastavio je Nafiz a ja netremice slušala, -ti treba da znaš da ti je Nasiha vavik volila da sjedi u bašći,  - i on podiže ruku te prstom upre na jednu klupu,- tu je ona vazda sjedila i onde nešto piskarala, bila je vrlo zamišljena, odsutna, a ja sam bio dječačić, a ona djevojka u najljepšoj dobi, 'nako zdrava, mlada i lijepa žena kako bi' ti kaz'o. Ja sam 'nako mog’o imati 12-tak godina il' manje, nisam više siguran.- zašuti Nafiz i duboko uzdahnu ko da treba have da nastavi svoju priču. Napolju je toplo i lijepo, pomalo sparina udarila, ljeto je i vrućina ko nekad.
-I ti znaš da mi nismo imali vode u kući, ni pipe pred kućom, pa se voda donos'la sa Vrbasa i jednog dana, sjećam se dobro, mati je kup'la novu emajliranu kantu, bijelu i lijepu, sva se blistala, a onda me mati zovnu i kaže mi strogim i ozbiljnim glasom:
-Slušaj dobro sine Nafize što ti mati kaže, haj’ sine Nafize na Vrbas i ponesi ovu kantu, evo je novu majka kup'la, a evo ti i ovaj lončić i dobro me slušaj što mati govori, znaš, 'vako češ da staneš na 'nu stijenu i da zagrabiš lončićem vodu, pa onda u kantu, pa onda opet lončićem zagrabiš Vrbasa, pa u kantu i onda mi donesi kantu kad je napuniš s vodom da majka opere sude... jesil’ Nafize sve razumio što sam ti pripovid'la, ozbiljno će meni mati.- tu on zastade u kazivanju, malo uzdahnu pa nastavi. Lice mu se ozarilo k'o da sve nanovo preživljava i ono o čemu kazuje.
-Jesam majko!-odgovorio sam joj al' ona me ope' upita.
-Kako ide sine Nafize? - gleda me ona u oči a ja, ko svako dobro dijete, velim joj.
-Vako mati: Lončićem zagrabim, pa u kantu, pa lončićem, pa u kantu i sve dok se kanta ne napuni s vodom.
-Siđem ja dole do Vrbasa, uzmem ti onaj lončić, a meni izgled'o nekako pomalešan, a kanta pogolema, pa sam ga ope' uz'o u ruke i pomisli’: ko će tu kanturinu napunit’ s vodom a vid' kol'ko je Vrbasa, a ja ga grabim s ovim malešnim lončićem, trebaće mi cijeli dan da se kanta napuni te ja potopim onu kantu u Vrbas da odjednom zagrabim čitavu kantu vode. A Vrbas golem i jak, proljeće je i Boga mi dragog, povuče on i mene i onu kantu sa mnom i potonem ti ja ko i moja kanta, direkt na dno. Pomislim da je gotovo, odniće nas voda oboje, Vrbas jak i nosi i mene i kantu, ja je stisno pa ne pušćam jer znam da je nova i da bi me mati istukla ako je Vrbas odnese.
-U tom me momentu nešto me povuče van' iz Vrbasa i ja udahnu malo have, a onda čujem nečiji zvonki glas kako viče...
-Nafizeeee, puštaj bolan kantu...Kanta ja preteška i ne mogu vas oboje izvući... odnjeće vas voda...obojeee!
-Ne !!! ja dreknem kol'ko me grlo nos'lo i to je bilo sve što sam sa uspio da kažem jer nas Vrbas ponovo povuče, i mene i onu kantu, te ope' potonušmo ko i kamen bačen s obale.
Ali, osjetim ja da ope' mene vuče ona ruka što me zgrabila i izvlači na obalu i ponovo ja čujem glas, paničan ženski glas...Bila je to naša draga komšinica Nasiha, Bog joj dao...vuče me ona i galami...
-Nafize!!! Bolan, puštaj kantu kad ti kažem, ne mogu vas oboje izvući preteški ste, al' ja i dalje ne pušćam kante jer znam šta će bit' ako je pustim...ode kanta, a onda dolazi šipka il' papuče po zadnjici...!
-Vid'la draga Nasiha da nejma kud' pa vuče i mene i onu kantu, a kanta puna vode te jadna s teškom mukom, samo ona zna, izvuče nas na obalu, pa 'nako sažaljivo, al' uplašena, sva mokra, gleda u me i kaza mi.
-Nafize, bolan Nafize, što ne pusti tu kantu...umalo da te voda odnese...
-Nova je!!! Ubila bi me mati da je izgubim...
-Nafize...Nafize...samo je tiho rekla Nasiha i pomilovala me po glavi..
Utom doleti mati na obalu, kroz bašću, u dimijama i gleda u mene, pa u Nasihu, pa ope'  u mene pa veli drhtavim glasom...
-Dragi Nafize vidi šta s' uradio, đavli te ne odnili, pa žena se sva umokrila, vidi je bolan kako se jadna napat'la...što me nisi posluš'o što sam ti kazla...lončić pa...
Idem ja ispred majke i nosim onu kantu s vodom a ispod oka gledim kako ona kraj kapije uzbra šipku, prut, i to 'nako usput, a ja odma'  znao šta će bit'... što ne pusti' kantu niz Vrbas ka' ću i 'nako fasovat batina, mislim se u sebi, i koračam ispred matere. I Nasiha ode u svoju bašću a mati mi reče da spustim kantu te ja posluša'  i spustim kantu na travu.
-Pruži ruku! veli mi mati što ja i učinim a ona tres onim prutem po još mokrom i ledenom dlanu...šutim ja, ništ’ ne govorim a dlan bruji od bola  jer je šipka tanka i bolna.
-Šta sam ja tebi rekla Nafize... lončićem pa u kantu, a ti zagrabio cijelu kantu...znam ja što sam ti dala lončić i što sam ti kaz'la da sa njim grabiš...
-Majko, vid'  kol'ko Vrbasa ima, kažem joj ja, a lončić malešan...
-Ima Vrbasa...ima... kol'ko ho'š,  al'  izgleda teb' se žuri na sokak jer te tvoji prijatelji čekaju da  se poigraš, pa hitiš, a mog'o si glavu izgubit, kako te samo nije sramota. Žena pjesnikinja da te čupa iz Vrbasa...što bar nisi pustio kantu da žena ne tegli i tebe i kantu!- srdi se na me moja mati
-Pa nova je, majko!!!- kažem ja sav zbunjen i u bolu, i ljut što ne ispusti' kantu.
Mati me pusti i sad već radosna što sam živ i što me Vrbas nije odnio pa mi veli.
-Sine, zapamti... uvijek se treba žrtvovat' brada, da bi se spasla glava.
S osmjehom na usnama, rumenih obraza, pomilova me mati i uz kantu te ode u kuću i donese suhu odjeću da se presvućem,što sam i uradio. Zatim mati ode prat suđe a meni reče da pričekam još malo. Nisam se iznenadio kad je viđa' sa kantom u ruci. Vratila se i dade mi ponovo onu novu, bijelu, emajliranu kantu. Pogleda me i blago reče vrteči prstom.
-Nafize kao ono ide...ono, što sam ti kazla...
          -Ide majko 'vako...lončićem zagrabim vodu, pa u kantu!!!
-Hajd sad sine ponovo na Vrbas, treba majci još vode da opere veš.
Nafiz Gušić, moj drag komšija i zemljak, a koji mi je ispripovjedao ovu isitnitu priču nije više među nama i ja sam osjetila odgovornost prema ovom njegovu kazivanju i napisala ovu priču da ostane mali doprinos mnogim trajnim svjedočanstavima o našoj dragoj Nasihi.
I sad zamišljam kako Nafizova majka je nestaje odlazeći u kuću, mali Nafiz k Vrbasu žuri, a vidim i kako se Nasiha sušila sjedajući na klupu na vrućem banajlučkom suncu.

Slikajući rodnu kuću Nasihe Kapidžić pogled mi je zastajao na onoj sećiji, na terasi i na basamacima kojima je prolazila Nasiha nekad. Pjesnikinja, žena, profesorica, sve u jednom liku, a poslije ovog Nafizova kazivanja, ja sam je još više poštivala kao hrabrog čovjeka, hrabru ženu koja nije mislila na sebe, koja se žrtvovala i koja se odvažila da izvuče iz Vrbasa malog, preplašenog Nafiza i onu njegovu kantu koju on nikako nije htio da pusti.