Mis Evelyn je stara engleska gospodja koja kad se pojavi na nasim vratima sa bocom merlot-a uvijek kaze “ TAA-RAA”.I onda sjedajuci za stol u dnevnom boravku, ugleda glavicu kiselog kupusa sa koje se upravo odvajaju listovi za nas cuveni balkanski specialitet, za kraljicu svih novogodisnjih menija, za nasu dragu i ma gdje zivjeli, nikada zaboravljenu Sarmu.

Gledala je kako zvacem sa zadovoljstvom list kupusa ( onaj nepodoban za ‘savijanje’) i na moju ponudu da proba pristade bez otezanja.
Nikada u zivotu nisam vidio tako zguzvanu facu. Prestala je zvakati i buljila je u mene kao da trazi pomoc, onda stavi salvetu na usta i u nju odlozi sadrzaj, te prvi puta od kada se poznajemo “ bez sorry” i ostalih izvinjenja u takvim situacijama, vrisnu:” This is disgusting”!!!!!!
Pomoci od mene nije bilo jer sam cijelo to vrijeme umirao od smijeha, ali ne toliko na zguzvanu facu moje lady, koliko na pomisao kako su moji senzori ukusa napravili tako odusevljenu facu koja ju je navela da proba. Jer izgleda da se samo mi mozemo pokloniti ukusu slano- kiselih zalogaja iz drvene kace.

Mi koji smo jos od djetinjstva navikli da kad zimi ulazimo u neke banjalucke haustere i negdje do drugog sprata osjetimo miris buduce sarme iz podruma. Posebno na Bulevaru, kraljevstvu svih kiselih kupusa i nesluzbenih sampiona u kvalitetu. Jer kupus je uvijek bio znacajna i vrijedna stavka u svakom domacinstvu plavih i zutih nebodera.
Vrijedna stavka, jer ako pogledamo ovu sliku nasih Banjalucana Rasima i Goge, te cijenu okacenu na zidu njihove prodavnice u Americi, mozemo govoriti o pravom malom bogatstvu koje sada lezi u tamosnjim drvenim podrumskim riznicama. Nezgodno je jedino krajem aprila ili pocetkom maja, kada bi se do drugog sprata moralo malo brze.

Za ruckom smo svi mislili na Evelyn, pri svakom zalogaju guzvali facu uz napade smjeha. Sarma je bila odlicna (za par dana ce biti jos bolja)