Kad Ingrid Bergman
u filmu "Casablanka" melankolicno prica svoju zivotnu pricu Humphrey Bogartu,
o tome kako su je vjetrovi rata odveli iz malog idilicnog skandinavskog
grada Osla, te ratne 41' godine, nisam ni slutio da ce neki drugi vjetrovi
rata isto tako odnijeti mnoge znane i neznane po svjetu pa tako i mene
u to idilicno Oslo.
Njegova svjetla u zimskim
nocima koja nikako da svanu, su za ovih evo vec deceniju ostavila vec
dubok trag u meni. Mozda su neki vazni razlozi ucinili da to bude tako,
ali sigurno jedan veoma bitan da imam svoj dom u kojem sam uspio ponovno
vratiti one stare dobre vibracije protkane sa nekim novim harmonijama.
Oslo, moj grad sada, sta da kazem. Nisam od onih koji vole statistike
i analize u slobodno vrijeme, tako da sam razmisljao kako da opisem grad
u kojem zivim.
Oslo je jedan od najmanje nastanjenih glavnih gradova u Evropi sa pola
miljona stanovnika, ali sa svojih 175 "square miles" je velik grad. Cudan
spoj netaknute prirode i teznje nove- bogate Norveske da gradi modernu
i kavalitetnu buducnost sa tradicijom Vikinga.
Ako bi neko htio biti ekscentrik, mogao bi u jednom danu da jedri Oslo-
fjordom, zatim da lovi ribu na jezerima ili rijekama a onda otici na obliznje
olimpijsko skijaliste Holmenkollen iznad Osla i malo se pogrudvati snijegom.
To sve je unaokolo na 30-setak
kilometra razdaljine.
Zivot bosanske "diaspore" je ovdje dosta dobro zapoceo. Svi rade i u radu
pronalaze svoju buducnost. Djeca su odlicno prihvatila norveski sistem
obrazovanja, omladina studira i vec imamo prve svrsene ljekare, inzenjere
i ekonomiste. Nedavno sam bio na koncertu Dine Merlina. Slika te mladosti,
spoj bosanke ljepote i nadahnuca sa skandinavskom jednostavnoscu i prirodnoscu,
na mene je ostavila neizbrisiv trag i definitivno uvjerila da smo pobjedili,
pobjedili u borbi dobra i zla.
Odnos norvezana kao iznenadzujuce pozitivna pojava, prema strancima odnosno
doseljenicima, pa prema tome i nama prognanima je poseban fenomen koji
nisam mogao prije da sagledam i dokucim. Sustina se moze izvuci iz cinjenice
da jedno visoko razvijeno drustvo sa visokim demokratskim normama pronalazi
i ima odgovore na sve zamke i probleme u odnosima ljudi.
Prije izvjesnog vremana sam promatrao jednu scenu u cetvrti gdje se nalaze
radnje sa vocem i povrcem iz cijelog svijeta od Indije- Pakistana pa do
nama drage Makedonije. Jedna mlada- plava norvezanka vodila je za ruku
svog kovrdjavog tamnoputog sincica i kupovala mu samo jednu mandarinu
i strpljivo mu slikovito objasnjavala kako je ta mandarina putovala brodom
i stigla iz dalekog pet hiljada kilometara, Maroka.
Tad mi je prisao jedan stari norveski gospodin, skinuo sesir predstavi
se i rekao:
"Ja vidim da ste i vi stranac (to ovdje nije tesko uociti, jer ljudi se
prepoznaju po pogledu,(pa i ja svoje drage bosance takodje prepoznam sa
udaljenosti od 20 metara), medjutim, mi imamo dosta zajednickog, naime
i mi ucimo upravo na ovim scenama, kao sto je ova sa majkom i djetetom".
Time je norvesko drustvo ponudilo izlaz u "novoj humanoj etici" kao visoko
civiliziranoj formi ljudske komunikacije. Humanizam je nesto sto je mene
posebno dotaknulo i dalo nadu u bolju buducnost svijeta. Postoje ljudi
koji su shvatili da nema izlaza u "imitaciji zivota" i iracionalnim zabludama
proslosti i sadasnjosti. Nema izlaza u tome da cijeli dan razmisljas sto
govore drzavnici ili sta rade filmske dive kao i uspjesni fudbaleri. Nema
izlaza u trci za zivljenjem tudzih zivota. Izlaz je da sam pecas ribu,
setas, posmatras zalazak sunac i jednostavno uzivas u svakom danu. Drugog
izlaza nema.
Cesto u podzemnoj zeljeznici dok idem ujutro oko 7:30 na posao, sretnem
ministra koji mirno cita jutarnje novine, zatim izadje i popije espresso
u kaficu, koji drzi mladic iz Perzije, a sve to bez laznog strahopostovanja
i snishodljivosti "svojih podanika". Toga ovdje nema, sekretearice ne
prave kafe direktorima, niti se natjecu koja ce imati sto kracu suknju
i lazni osmjeh na licu. Od 72 godine je izbaceno iz upotrebe komunicairanje
sa rijecju na Vi, svi jedni drugima govore Ti, i samo Ti. Jednostavno
ljudi sa osmjehom vam pozele dobar dan i produze dalje.
Svako zivi svoj zivot i ima pravo na njega
kao vrhunsku datu vrijednost, prema mogucnostima i zaslugama.