24. februara 1997 godine, sretno smo se prizemljili na juznu poluloptu. U automobilu od nevjerovatnih (ovdje standardnih) 4000 kubika, kojim smo se vozili sa Tullamarine aerodroma, saznali smo da kisa tog ljeta nije pala puna tri mjeseca i da je crveno zuta boja posljedica necije upornosti da suncem i suhim vjetrom Australiju pokaze kao surovu.

Pet i pol godina poslije upoznavanja sa gradom koji ima i Grand Slam i Forumulu 1 i jednu od najvecih kockarnica i, pazi sad, najljepsi stadion na svijetu – za cricket; pa originalan sport – football (blaza verzija svih borilackih disciplina u koji je umjesana lopta, naravno felsava), najpopularnije trke konja, tramvaje, crne labudove … i ko zna sta jos sto ga cini izuzetnim, vidim, nabasao sam slucajno. I zavolio ga.

Ne kao svoj Corkovac, susjednu Stupnicu, Podgaj i Katanica Plazu, ali onako kako moze covjek sa cetrdeset godina - racionalno!.

Ima zelenilo, ima rijeku, ima most, ima banjalucane (rasute kao maslacak koga niko ne sakupi, sem Kajaka), ima aleje, drugi je grad po velicini u Australiji i ima cetiri godisnja doba, samo naopako rasporedjena. Kalendarska, ali ne i stabilna. Temperatura zna pasti za nekoliko minuta za vise od 10 –15 stepeni a u sred vrelog ljeta moze vam zatrebati Toper jakna (sponzor?).

O flori i fauni mozete pogledati na popularnim dokumentarnim serijama a ono sto nas najvise brine je sunce. Izmedju nas i te sjajne zvijezde je ozonska rupa koja se razbaskarila bas iznad nasih glava.

Ovdje na jugu Australije, u ogromnom zaljevu Port Phillip Bay, ugnjezdio se Melbourne. Kako god su bijelci u Americi zatekli i pocistili Indijance sa domaceg terena tako su i ovdje lordovi i kraljicini misionari, izglasali zakon jaceg. Aboridzini, narod za koji se pretpostavlja da tabana ovom planetom vec 40 ili 60 hiljada godina, svojom vjerom vidio je u bijelom covjeku, zamislite – svoga pretka. Smatrao ga je pripadnikom plemena koji sa njim dijeli prirodu. Filmski heroji sa velicanstvenih i grandioznih jedrenjaka, viskijem i kuburama ubrzo su stvari postavili na svoje mjesto. Istrgovali su najbolje zaljeve, slatku vodu i luke u zavjetrini.

A Aboridzini ?

Oni su otkrili cari alkohola koji im je i danas porok i koga se tesko oslobadjaju. Svojom prirodom i konstitucijom olako su podlijegali evropskim bolestima i samo “Male Boginje” su ih kostale stotine hiljada zivota. Spomenute kubure su takodjer odradile svoje. A nevjerovatno je da se nekih tridesetih godina, jos uvijek mogla napraviti fotografija “najstarijeg naroda na svijetu” kako umjesto koplja i bumeranga, oko vrata i ruku ima svezane lance.

Danas se Melbourne ponosi sa svojih 105 naroda koji su jedrenjacima ili …747 stigli u grad koji je, ne tako davne 1837. dobio ime po tadasnjem britanskom lordu Melbourne-u, a na zemlji koju je samo dvije godine prije toga, naravno za viski I deke, kupio izvjesni John Batman (isto onako kako je na drugoj strani kugle, Manhatan “otkupljen” od Indijanaca).

1836. grad Melbourne– 145 muskaraca, 36 zena;

1842. god - 10 000 stanovnika, a

1901 pola miliona doseljenika.

Od 1901 do 1927 godine, Melbourne je bio glavni grad Australije (Canbera se tada gradila kao kompromisno rjesenje izmedju Britanaca koji su zivjeli u Sydney-u i ovih u Melbourne-u).

1994 godine, Melbourne je, po nekom glasanju proglasen gradom - najljepsim za zivot, na svijetu. Te godine nisam ni razmisljao o Melbourne-u, da cu medju ova cetiri miliona stanovnika pronaci mjesto za svoju familiju, a danas … danas ne znam sta prije da napisem o njegovom nastajanju i razvoju. Fotografije govore dosta, ali cini mi se ne i dovoljno. Prvi puta Rabac, ko zna, mozda jednog dana Melbourne!?