gabriel

Jedno vrijeme sam volio Dostojevskog. (Svako ima svoju Zutu!) Citao ga danima i nocima. Jednom, pa drugi puta, pa ponovo.. Ludilo. Cak sam znao da, ponekad, kao glavni junak nekog od romana, malo pobjegnem iz dvadesetog u devetnaesto stoljece. Tako sam u vozu za Prijedor , na drvenim klupama sjedio sa Knezom Miskinim, zatvarao se u rane jutarnje sate u WC sa Nastasjom Filipovnom, sjedio kao Kockar na partijama pokera u dimu neke banjalucke gajbe , placao malo bogatstvo za cigaretu u pet ujutro i uvijek bi, narocito zimi, pri povratku kuci, svi gradski psi lutalice lajali na mene. Kao da su znali da sam “tapija”.

Volio sam Dostojevskog do te mjere da sam poslije nekoliko godina u turistickoj agenciji “Unis-tours”, preko puta pivnice, bio ‘nagovoren’ od Dragice G. da umjesto Dubrovnika, kupim Moskvu i Lenjingrad..Cvrsto odlucio da se sretnem sa svim mjestima gdje je moj idol zivio…

Polazak je bio iz Beograda, nas pedesetak, skupljenih iz cijele nam bivse domovine.
(Malo drustvo, al’ bez veze!) Poslije nekoliko casa slane morske vode koja se zove mineralnaja, sletili smo u Rusiju. Zemlju uglacanih trgova, prelijepih zdanja, pozlate i mramora. A zemlju “Jadnih ljudi”, mnogo jadnijih od likova istoimenog romana. Zemlju u kojoj i moji zemljaci iz ‘grupe’ postaju oholi, bahati bogatasi.

Ne sjecam se mnogo detalja iz te avanture. Mozda npr. prvi silazak na veceru, kad me je neko zgrabio i povukao iza stuba , stalno gledajuci lijevo, desno i na uho mi sapnu :“Zvacki?” Nisam se odmah snasao, u prvi mah sam pomislio da je KGB, ili da sam mozda u Bronxu. A onda shvatih da je predamnom ustirkani hotelski konobar, pocesljan do zuba jeftinog ceslja, mladic sa reklamnih postera u nasim carsijskim, muskim frizerskim salonima.
Imao sam nekakvu zvakacu, ali on je razocarano rekao da trazi “Zvacki” koje su pakovane kao cigarete.
Poslije te prve i sve i jedne ne pojedene vecere, odemo na sank i gospodin koji tu radi nam saopsti da nema nista za popiti, “jer su Svedjani iz hotela kupili svu cugu i odnijeli u sobe”
Vec prvo jutro, najveci sok! Nas vodic, djevojka odjevena u “ziku joj haljine”, nije zelila ni da prica o tom ‘burzoaskom’ piscu”, ‘kojeg sovjetska omladina prezire’, a kamoli da nas povede negdje. To je bio kraj moga putovanja. Ostao sam na nogama samo zbog Jasne, ne zeleci i njoj da pokvarim godisnji. Jos se sjecam taxija koji nas vozi da gledamo podizanje mostova na Nevi, neke vecere ‘za strance’ gdje je bilo kavijara, dimljenog lososa i Pepsi-cole.(i gdje je band svirao cetrnaest puta zaredom “Od Vardara pa do…) Zatim momka iz Kikinde, koji po izgledu i fazonu sigurno nikako ne moze “get laid” u svom rodnom gradu, kako mi vice:” Bosanac!!! Vidi sta imam!!!
Zagrljen sa dvije ruske tinejdzerke, koje tajno vodi u sobu da probaju “wrangler-ice”….

A ja sjedim za sankom (prije nego sto se probude Svedjani, Finci i ostali) i cekam da dodje autobus za “povratak u buducnost”.

Na tom povratku, dosli smo u Budimpestu. Tu imamo jedno spavanje i dok se vozimo prema hotelu, osjecamo da je sve nekako ‘svjetlije’. Obrisao sam malo zamagljeni prozor autobusa, gledao okolo, a onda mi se pogled zakova na nekim ‘tarabama’. Protljao sam oci, povukao Jasnu…

Samo tri dana nakon povratka iz Rusije, sjedamo u Ficu poslije diska i ujutro smo u Budimpesti. Morao sam se vratiti isti dan zbog “Music Hall-a”, zato kupujemo pedeset karata, onda par pica i nazad. Moja draga je zaspala odmah, a ja sam se, da ne padnem u nesvjest, kupao svakih sat u ‘lavaboima’ usputnih kafana i motela. Ne znam ni kako sam, oko ponoci, stigao pred hauster.Zabio sam glavu u volan, te par minuta pokusavao da se skoncentrisem-da izadjem.( Jasna se probudila i rece:” Vec stigli!”)

I onda! Jedna plakata na “Kajaku”, jedna na “Music Hall-u”. Sutradan me neko zove, pita za kartu. Objasnim mu gdje se prodaju, a on kaze da nema vise. Sold out!

Nazvao sam “Auto- Prevoz” i zakupio Bus. Sve je spremno. Idemo u Budimpestu...