Gabriel

U stanu na Starcevici Dario zavrsava svoj “session” u kupatilu. Bezprijekorno sredjen, do zadnjeg detalja,( kao i uvijek) obrisa zamagljeno ogledalo da jos jednom provjeri ‘rezultat’ dvosatnog tretmana. Good! A onda carobni miris najnovijeg ovozemaljskog parfema ispuni prostoriju. Jos jedan extra spray i bocica zavrsi u koznoj tasni, zajedno sa ostalim ‘sitnicama’. Veceras ide na put.. I mada je cijeli zivot na ‘stage’-u i mada je vidio mnogo svijetskih zvijezda, pomisao na koncert kojem ce sutra prisustvovati u Budimpesti, izazivao je neko posebno uzbudjenje.
Na izlazu iz kupatila, umalo se sudari sa bakom, zenom koja je, u jednoj recenici, zivot posvetila svom dragom unuku, , svom dragom princu i koju je on isto neizmijerno volio. I tako, jos uvijek u zagrljaju, baka upita za uslugu, na sta njen jedini unuk odgovori “da nije u pitanju, sta god da pozeli, bice ispunjeno!”
I baka pozeli:” Hoces li mi sine donijeti onih cuvenih madjarskih kobasica, “debrecinki”?

Zajedno sa “Red Rain”, sve kise svijeta su padale po ukocenom licu voljenog unuka. Sokiran, nije mogao ni da izmisli nesto ubjedljivo, da se izvuce iz “pakla” neke pestanske mesnice, a da ujedno ne povrijedi zenu koja mu je toliko znacila. Vidjevsi taj zamrznuti osmijeh, baka je malo ‘popustila’ i zelja je pretvorena u “ mozda najvise kilu doticnih kobasica”.
Ali uzalud. Ledeni izraz putnika koji na carinama samo pokazuje ploce, parfeme i gardarobu, se nije otopio. Trgnuo se tek na zvonce, dole iz haustera. Prijatelji su stigli. Objesi torbicu na rame, promrmlja nesto kao ‘vidimo se’ i otrca niz stepenice..

U “Music Hall”-u je nekako svecano veceras. Blizu dvjesto ljudi se skupilo, sto je za utorak prilicno iznenadjujuca brojka. I veoma je ‘toplo”. Kao neko veliko drustvo na nekom velikom privatnom party-u, tako da smo se iznenadili kada su soferi autobusa usli u plesnu salu(aplauz) Prosla je ponoc, jos se sviralo, a autobus ipred ulaza se “uredjivao”. Na zadnje staklo je stavljen veliki poster Gabriela, sa strane koncertna plakata sa datumom, mjestom i satnicom, a na prednjoj shajbi zadnji album “So”, kojeg cemo sutra slusati ‘uzivo”.

Ulazak u autobus. Manje-vise, sve poznati ljudi. Raja. Imamo cak i televizijsku facu, gospodina Neneda Pejica. Onda sofer polako ‘mota’ u Sestara i Brace Kapor, pa preko Gradskog, Titovom pored Parkica u kojem je jos dosta ljudi, onda Malta i sve do nase ‘prve stanice’, motela “Internacional”. Tu se ‘utovaraju’ kartoni konzervi hladnog “Laskog’ piva i ostali veseli napitci i zezalice. Od tog trenutka, nase vozilo vise nije “Auto Prevoz”, postaje “Magic bus”, u pravom smislu te rijeci. Redale su se kasete, plesalo se, ludovalo do jutra, kada smo stigli na granicu.
Tu smo nekako imali srece, nije se dugo cekalo, jer smo isli ‘preko reda’, prolazeci redovne shopping buseve iz obliznjih gradova, iz kojih su nas zabezeknuto gledali naspavani putnici. Onda kratka carinska procedura, mali eksces na relaciji Zola - carinik i nastavljamo prema nasem odredistu.
Nakon polasatnog odmora u nekakvom gradicu, u polasku, falio nam je Sejo Mujicic, ali je ubrzo nadjen ispred nekakve kafane. Narucio je cijelu trpezu i samo je vikao da je “ sve na stolu 12 maraka i da je ovo njegova zemlja i da on ostaje i da ga pustimo na miru..!” (na povratku u bus je jos “sarmirao gazdaricu, stare mi! Ko boga me voli!”)

Ulazimo u Budimpestu i priblizavamo se stadionu. Nekako je utihnulo u busu, svi su se ‘nabili’ na prozore kada smo ugledali upaljene reflektore Dogovorili smo mjesto okupljanja poslije koncerta i onda smo usli u masu od dvadesetak hiljada ljudi.

Sam koncert se, nazalost, ne moze opisati.Do tada nevidjen stage i light, maestralan ‘performance’, od prve “Red Rain”, pa do zadnje “Biko”, drzao nas je kao u nekakvom trance-u. Sjecam se kad je poceo “Sledgehammer”, Bobo Glisa, pored mene povika:” Udri nas Gospodaru!!!!! Udri nas tom Macolom, oprosteno ti je!!!!! Posljednja pjesma je bila ‘visnja na shlag’. Na prve taktove stadion zapjeva “OO Biko, Biko…Gabriel poce..”September 77’, Port Elizabeth, weather fine…a stadion opet..OO Biko, Biko…It was business as usual… OO Biko, Biko…senegalske plesacice, Youssou N'dour..ludnica!
Poslije koncerta tajac. Sjedili smo na trotoaru i kako bi ko dolazio, ustajali smo i grlili se, bez rijeci. Sofer je pitao za povratak, a mi smo mu objasnili da u “ovom stanju’ ne mozemo kuci.Odmah se saznalo za mjesto koje radi cijelu noc i magic-bus je pojurio prema Taxi-baru u staroj Pesti. Kafana je bila nedovoljno velika za sviju, pa smo ispred na starom trgu napravili ‘piknik’. Neki su brzo zaposjeli sank, zbog konobarice sa najvecim plucima u Europi. Imala je neku usku majicu i na vrhovima svojih ‘planina’ po brosh-zvoncic. Posto je pod iza sanka podignut, ‘one’ su bile bas u ravni lica gostiju na sanku.. I kad god bi gore posegnula za picem, desio bi se ‘zemljotres’ i zvoncici bi zazvonili.

Dva sata je, predivna noc. Nas trojica smo napravili na brzinu refenu za ‘klopu’ i taxista nas je odveo do mjesta gdje se moze “u papir”. Dva rostilja, covjek u bijeloj kecelji i kapi i vec puna posuda pecenih bataka od tuke.( jel’ se kaze tuka? Kaze, tuko jedna!!!) koji ce se cijelu noc prodavati. Pitao nas je hocemo li tri porcije? Znao sam da je Kokijeva zivotna zelja da jednom ‘tapira’ Minkicu ili Irfu. Da “Kod Muje”, kada dodje na red, kaze da kupuje sve cevape i da onda uziva u razocaranim facama iza u redu. Zato sam i rekao da on naruci. Koks stavi ruku u dzep i s cigaretom na usni ce tiho: “ Daj nam to bataka sto ima… I tu posudu. “ Sedamdeset ih izbroja covjek. Mi smo odusevljeni narudzbom povikali ‘sta je sa kiselim krastavcima u plasticnoj kanti?’ “Daj nam i to krastavaca.. I to kifli…” A Suad Arnautovic mu jos sugerise “da ne zaboravi kapu i suncobran….

Pilo se, jelo se i gadjalo karabatacima na malom trgu, nesto poput kod Caneta u “ Cabaret-u”. A onda kao u filmovima, uz skripu kocnica zaustavise se tri auta. Pet sest policajaca izadjose, dok su duga svjetla ostala, direktno usmjerena prema prema Malom Lazi, koji je, jos uvijek okrenut ledjima, urinirao po zidu, tridesetak metara od nas.Guseci se tajno od smijeha, zabili smo glave u pod i krisom gledali scenu. Zola se polako okrece, prestravljen kao jelen zakovan dugim svjetlima. Tisina . A onda se njegovo lice krivi u neki osmijeh izvinjenja, podize palac prema ustima i viknu prema policajcima:” Pivo!”

Posto smo zatim bili “zamoljeni” da napustimo grad (inace…) otrcao sam do bara da javim za polazak. Fudo je sjedio za sankom podbocenih laktova, sa glavom u kanjonu, izmedju lijeve i desne planine i slusao “bells”. Cim sam stao pored njega, pitao me da li znam madjarski. Moj smijeh je sve rekao, a on i dalje gledajuci u sankericu, izvadi 200 maraka iz dzepa i rece: “reci joj da cu joj dati ovu lovu, samo da mi tamo iza paravana pokaze lijevu..”

U autobusu relax atmosfera. Svira “in your eyes” sa zvucnika, vecina stoji sa pivom i cigaretom u zadnjem djelu, cuje se Dario, objasnjava Kiti kako ga je “baka uvalila”, sofer u sebi misli “…. Sta mi je ovo trebalo… Tada Bi primjeti da Piter na zadnjoj shajbi place. Kaze:” On place” Jedna kapljica se kondenzovala na posteru, bas na oku, pa se pocela spustati niz obraz Nevjerovatno. Svi su poceli padati na koljena. ‘Ukazao se Gabriel’.

Ujutro, u onom Sejinom mjestu smo ponovo napravili pauzu. Ljudi su potrosili zaostale forinte i nastavljamo put. Pred samom granicom, Dario ustade i pita me da li ima problema sa Madjarima ako nesto prenosis. Praveci se da ne znam, pitao sam ga sta ima.za carinu, a on samo promrmlja “nesto baki”. A ja kazem “da nema problema. Jedino one “debrecinke” ako neko prenosi, moze popusiti dobro. Madjari su jako osjetljivi na njih, kazem, valjda je to njihov nacionalni ponos! Ne vjerujem da bi se neko usudio”

Tek kada je bilo oko zaustavljanja autobusa da se bace “odvratne, debele, kobasicetine”, shvatio sam da sam pretjerao. Ali nije bilo snage da ustanem.