|
Neki dan, u ponedjeljak, pricam sa dobrim mi jaranom, sto zivi u
Vienni… i sto se subotama i vikendima stalno vuce po nekakvim festama
i tulumima !!! Pa mu, onakvom kaharnom i valjda od derneka umornom
i promuklom, kazem: „ Ma bolan…. A on mi onda onim promuklim glasom rece jednu istinu koju pokusavam
„ Ma, buraz… shvati jednom, bolan !!! Citav ti je zivot ustvari
Tulum, odnosno zurka je bila nesto nezaobilazno u zivotu i mladosti,
valjda svakog Banjalucanina. Party, festa, zabava ili dernek, to je
nesto jako slicno ili blizu toga, ali ipak postoji odredjena razlika.
Zurke i tulumi imaju ipak neko posebno znacenje i odredjenje. Isto onako kako smo se mi mijenjali, sazrijevali i odrastali, mijenjale su se i zurke. U pocetku su to bile samo rodjendanske proslave i simpaticne zurkice, koje su vremenom prerasle u prave zurke i tulume. A na kraju se pretvorile u derneke.
Prva zurka u mom zivotu bila je koliko se sjecam ona kod dobrog mi jarana i komsije, Darka Djudurovica. Bili smo tad, nas desetak zajedno odraslih klinaca iz komsiluka, vec momcici i u ranom pubertetu. I tad nam je te godine, Djudina majka za Darkov trinaesti rodjendan skontala prvu zurku u zivotu. I sjecam se i sad dobro, tog nekog lijepog osjecaja i uzbudjenja
pred dolazak na moju prvu zurku. Sjecam se i Darkove sobe i onog bijelim
stolnjakom prekrivenog stola, te po njemu poredanih casa i flasa Coca-cole,
pa onih zdjelica napunjenih kikirikijem, cipsom, slanim stapicima….
sjecam se i kolaca, sto nam ih je Darkova majka spremila i ukusno
servirala na one sarene papirnate tacne, sjecam se i rodjendanske
torte sa svjecicama, sjecam se i po prvi put horski otpjevane Happy
Birthday. Ali, ne bez razloga. Naime, Darkova prva komsinica je bila jedna Goga. A Gordana Janjic je tada bila najbolja „treba“ u ulici Branka Radicevica !!! Ma, ne…. ustvari Goga nije bila nikakva treba, vec je bila jedna jako zgodna i ljepuskasta djevojka, iz komsiluka. I bila nam je tad, kao neka inspiracija !!! Setala nam se svima po mislima i po snovima, uzbudjujuci nas svojim, tad vec formiranim oblinama… i to je sve. Tad u to vrijeme nije bilo kompjutora, niti Interneta, nije bilo ni Britney Spearce, Beyonce Knowles, niti Christine Aquilera…. tad nije bilo ni, Boze me sacuvaj onih uzasnih pornica, a ni sexi-casopisa. Sve sto smo mi decki tada imali od tih “zabranjenih stvari” bila je ona neka polu-golotinja u „Start“-ovima koje smo krisom kupovali i potajno gledali, te ona malo slobodnija fotka obnazenih grudi Vesne Zmijanjac, objavljena u jednom broju “Chik”-a….. i nasa jedra komsinica Goga !!!
Eh, a onda smo i mi drugi poceli sa “proslavama rodjendana”, I tako je to pocelo. A nedugo zatim su se pocele praviti zurke, bez obzira da li je neko
od nas bio u taj dan rodjen. Nevazno, kojim povodom. Kad god bi nekome
od nas starci negdje otputovali, skupljali bi se u “praznoj gajbi”
i kontali zurke. Na tim prvim zurkama bili smo prisutni samo mi decki,
nije bilo djevojcica. I fazon je uglavnom uvijek bio isti. Skontali
bi utale lovu, ko koliko moze, kupili bi u „Drini“ flasu tada popularnog
„Zvekana“ ili par litara onog najjeftinijeg odvratnog Rubinovog „Royal“-
vina, otisli do stana ili kuce, spustili roletne, zamracili sve i
skontali kao neki improvizovani Light-show. Kad su se po prvi put na nasim zurkama pojavile trebe, odnosno djevojke, ne znam. Ne sjecam se. Ali znam da su tad zurke vec prerasle u tulume, postale iole ozbiljnije i nekako ljepse. Na koliko sam zurki i tuluma bio u zivotu, ne znam ni to. Samo znam da sam uglavnom na svim uzivao. I da su bile i ostale nezaboravan i neizbrisiv dio i segment moga djetinjstva. I moje, nemalo burne mladosti.
Najvise je bilo naravno onih nazovi-klasicnih tuluma. Priguseno svjetlo, prava atmosfera…. dobra mjuza, malo cuga, malo pljuga, suplja spika… i tako to. A bilo je i onih “neklasicnih”, malo drugacijih. Sjecam se jednog takvog “neklasicnog” tuluma, uz klasicnu muziku. Mislim da je tada sestra dobrog mi jarana, Jasna Djubo imala proslavu rodjendana, pa pozvala na zurku svoje najbolje drugarice i nas nekoliko, tada u to vrijeme “teskih rokera” i nadobudnih adolescenata. I onda su se te djevojcice mijenjale za klavirom i sviruckale nam nekakve Mocartove i Sopenove sonate, a mi na kraju svake, aplaudirali…. i dobro se dosadjivali !!! Vec poslije sat-dva te gnjavaze smo se pokupili i otisli na partiju havy-metala i cugu u tada nam omiljeni i obliznji kafic u Zanatskom, kod Caneta.
Posebno mjesto u toj ogromnoj lepezi tuluma i derneka po Banjaluci zauzimaju i proslave Novih godina, kao i naravno “oprostajne veceri”, pred odlazak nekoga od nas u JNA. Najbolja i posebno dozivljena je bila ona “oprostajna” kod dobrog mi havera Senada. Isli smo te jeseni osamdesete u vojsku nas tri, dotad nerazdvojna jarana. I jedne subote smo naravno skontali odlican tulum i nezaboravan dernek . Bilo nas je tu noc u Senadovoj kuci, sjecam se preko pedeset. Bilo nas je tu noc svuda i svakuda…. a i odsvakuda !!! Pozvana je bila i neka nasa raja iz Begisa, Grebza, Rajvosa… i naravno iz naseg Bendzelaja. Ma, bila je tu noc tamo „Juga u malome“, bilo onako ko u onoj pjesmi „Od Vardara, moja raja….do Triglava, nema kraja.“… bio tulum, pravi banjalucki !!! Neopisivo lijepo. I nezaboravno.
Neku vece, gledajuci me i zagonetno se smijeseci, pjeva mi uz gitaru jaran moj Djula: “Vjeruj nema, zivota bez sjecanja… dao bih milijardu dolara,….. za jedan sekund prvog poljupca !!!” Ja se bas i ne sjecam tog prvog poljupca, ali sjecam se zato vrlo dobro one zurkice kad sam uz onu baladu Indexa „Bacila je sve niz rijeku….“ otplesao sa jednom ljepuskastom Sandom iz Banjaluke, svoj prvi ples u zivotu. I tada po prvi put u zivotu osjetio onaj valjda svakom muskarcu poznat damar u grudima i onaj cudesno lijep osjecaj kad te po prvi put pogodi i ubode, ona sladunjava Amorova strelica !!! Otplesali smo Sanda i ja tada samo taj jedan ples, prvi u zivotu. Poslije smo se cijelu vece ispod oka gledali, i nista vise. Opet, nezaboravno.
Ipak, najbolji i najljepsi tulumi u mom zivotu su se desili u kuci mog i dan-danas najboljeg havera Djuze !!! Nazalost i igrom sudbine, moj je buraz sad daleko, tamo negdje preko bare. Ali se nas dva, Bogu hvala vidimo svako ljeto. U toj sam se Djuzinoj kuci, ja osjecao uvijek kao u svojoj. A osjecam se i dan-danas. Nalazim se opet sa Djuzom i banjaluckom rajom u toj istoj kuci, gdje i sad zive njegovi roditelji, a meni dvije neobicno drage i prisne osobe, moja draga teta Fadila i moj cika Jusuf. I svako ljeto, s dobrom rajom koje je u toj kuci uvijek bilo i bice, sjedimo i seirimo u onoj dobro poznatoj mi basci, pod onom istom starom jabukom gdje sam birvaktile dozivljavao, cini mi se najljepsa jutra u mladost !!! Sjedimo dugo i obnavljamo sjecanja iz one, valjda najljepse mladosti na svijetu. Sjecanja na banjalucke tulume i zurke. Naravno da ih takvih vise nema i da ih takvih s nama, nece vise nikada ni biti. Ali, lijepo je uvijek bar ponovo sjetiti se svega toga. I tuluma, a i svih nas,…. nekada.
Dolazila je tih sretnih godina kod Djuze raja iz cijeloga grada, ali se najcesce u toj kuci okupljala ona “nasa raja”, s kojom smo Djuza i ja mladost proveli. Moj brat Dragan, allias Jungy,….pa dobar mi jaran Senad K. i sestra mu Senada…te Alma i Idana, pa moji dragi haveri Jaco i Musa, Dzevdo i Dzuda, Zoka Rudez i Savija Z……pa Sumonja, pa jaran mi veliki, moj Feraget-Feri i lijepa moja Aida K., pa dragi moji Edin i Azra, Beko, Dzubo,pa moj Koky, pa Seka, pa Dragana- Daca, pa Dajana,…. I na kraju kao i na pocetku, moj big bruder Djuza !!! Bila je to jednostavno raja s kojom sam u mladosti dozivio sve najljepse, bila je to raja s kojom sam mogao sve.!!! Bila je to ona prava banjalucka raja s kojom sam naucio i sam da budem raja !!! Svi ti gore nabrojani ljudi, sva ta „ moja raja” se uz rat rasprsila i nekud po bijelom svijetu rasula, pa ih sad vrlo rijetko ili nikako vise i ne vidjam. Ali, svi ce oni ipak ostati zauvijek zajedno. Ako nista, a ono ostace svi vjecno uklesani u onu dragu mi sliku iz mog sretnog djetinjstva i moje mladosti,….. u onu “sliku idealne srece “ ….. sliku sa nezaboravnih tuluma, kod Djuze !!!
A Djuzina je kuca za tulume “dusu dala”. Djuzina je kuca bila i ostala,..kultna. Posebno je bilo dobro ljeti, posto se kuca nalazi na Paprikovcu. A gore na kuci , umjesto onog klasicnoga krova Djuzin je stari skonto predivnu terasu, preko cijele kuce. Nesto slicno, kao sto imaju one kuce i vile po Beverly Hillsu, Pantovcaku, Dedinju … ili beckome nobles-kvartu Hitzingu. Tulumarili smo gore pod vedrim nebom, a dolje ispod nas vidis kako svjetluca cijeli grad,…. gori nasa Banjaluka !!! Ma, divota nevidjena !!!! I nismo je cini mi se tada ni cijeniti znali kako treba. Djuzin je stari tad bio prilicno strog, ali bio nesto kao „otac na sluzbenom putu“.. Bio vazda odsutan.. A majka Djuzina, moja draga teta Fadila, mislim da bila je tada jedinstvena zena i majka u citavoj Banjaluci. Naime, ta bi se zena subotom i vikendom preselila negdje kod sestre joj ili tetke u gradu, samo da bi njen sin jedinac, a moj najbolji haver skonto u kuci s rajom tulum !!? Cak bi nam teta Fadila, to popodne prije derneka razvila i ispekla par tepsija bureka i one neprevazidjene teta-Fadiline pite zeljanice, .te bi sve to ostavila u rernu “ na pedeset”…kao, da se ne hladi !!? Ja, te pite i izvrsne teta-Fadiline bureke jedem i dan-danas kad odem kod njih na kafu i na konak.. I te su mi pite i sad izvrsne, i sad neprevazidjene !!! Ali bile su mi ipak draze i puno sladje, nekad davno. Nekad, oko trice….na tulumu, kod Djuze!!!!
Susta suprotnost teta Fadili tada bila je, moram priznat`, moja majka.. Ona naime, nije voljela da brat i ja u nasoj porodicnoj kuci kontamo s rajom tulume. Samo je nasa mati za razliku od teta Fadile, sa mojim ocem strasno puno putovala po Evropi . A buraz moj i ja smo za to vrijeme po kuci strasno puno dernechili i tulume kontali !!! Dok su nasi starci uzivali setaljuci po Jelisejskim poljima ili razgledali impozantni moskovski Kremlj, u nasoj se kuci danima i nocima tulumarilo !!!. K`o u “Ivkovoj slavi” !!! Ali, u nasoj kuci kao ni u Djuzinoj nikad nije bilo belaja. Pazilo se, pa je poslije tuluma bilo sve kao i prije njega. Dolazila je na nase tulume i s nama se druzila gradska raja, slicna nama. I znao se red. Slusala se dobra mjuza, kontale se trebe, cugalo se, duvalo se….. ali se nikad nije divljalo i pretjerivalo. Koliko se sjecam, samo smo jednom napravili “packu”. Naime, nestalo nam jednom na tulumu cuge, pa popijemo iz bifea u dnevnoj skoro cijelu flasu neke rakije, te u onaj ostatak pri dnu dospemo do vrha obicnu vodu !!! Ali, nije to bila neka “bilo kakva rakija”, vec vrijedna kapljica domace hercegovacke Loze, sto ju je otac jednom za poklon od brata dobio i cuvao samo za posebne prilike. Mi smo nakon par sedmica i zaboravili na to, ali nas je otac onda “podsjetio”. I to zestoko !!! Dosli jedno vece dragi i ugledni gosti. A uz to jos i Hercegovci. Pa otac, da ih prije vecere pocasti necim posebnim, izvadi iz bifea onu nesretnu flasu Loze, te uz hvalospjeve naspe svakome po casicu. Eh, a sta je poslije bilo, ne trebam ni reci. Bilo sutradan malo “ganje oko stola” i po sobama……ali, dobro. Prezivjeli smo i to nekako.
A sjecam se dobro, tih godina nam je valjda iz neke predostroznosti ispricala majka, kako joj se radni kolega i nas komsija zalio na svog sina Satka. Naime, posto su supruga mu i gosn. Hamdija otputovali nakratko negdje, Satko naravno odmah skonta s rajom u stanu tulum. I onda su decki u zabavi valjda malo pretjerali, pa u dnevnoj sobi zapalili store i ispekli kucnog ljubimca, kanarinca !!! Pricao nam je to poslije i sam Satko, koga smo inace poznavali iz grada, kao dobru raju banjalucku. Ali, puno interesantnija od Satka bila nam je tada svima njegova sestra Dijana. Bila je ljepuskasta i zgodna djevojka, za mene i moju raju nesto posebno. Nesto kao ona Goga iz Radiceviceve. Ali, za nas decke iz komsiluka, lijepa Dijana je uvijek bila i ostala, nedodirljiva. Shvatio sam tek poslije i zasto. Mi smo bili momci „neke druge fele“…. uvijek u dzinsu, bradati i cupavi. A lijepa je Dijana uvijek bila dotjerana, nalickana i mirisljava, kao kakav njegovan cvijet. Bila je kao „Lutkica iz Trsta,opeglana nocu, opeglana danju…..“, a lijepo je bilo uvijek, pa makar i samo proci pored nje i uzdisati neke nama tada nepoznate, a tako privlacne mirise. Dijana je ustvari bila nasa vrsnjakinja, ali je furala i gotivila samo one starije i zrelije tipove. Mi smo za nju tada bili, a valjda i zauvijek ostali samo klinci iz susjedstva. I Dijana, isto kao ni Goga Janjic nije nikad dosla na nas tulum. Ni na jedan jedini. A nasi su tulumi zaista bili uvijek cool. Mi nismo nikada na tulumu palili zavjese, ni pekli kucne ljubimce i kanarince. Mi nismo nikada na tulumu slusali Jimmy Handrixa i nikada nismo konzumirali teske droge. Mi se nismo na tulumu nikad potukli i medjusobno pobili. Bili smo cool raja i imali smo zaista cool tulume. One najbolje, one nezaboravne. I one, najljepse na svijetu.
Bilo je poslije u mladosti i u mojoj Banjaluci tuluma svakakvih. Priznajem, i malo drugacijih. Ali, ja pamtim samo one najbolje.
Ono sto smo nas nekoliko sebi priredjivali jedno vrijeme u podrumu jedne zgrade u Boriku, gdje stanovala je jaranica mi Natasa, bilo je isto nekako “neklasicno”. I posebno. To u tom podrumu nisu ustvari bili nikakvi tulumi, niti zurke. Bile su to vise kao nekakve spiritualne seanse i misticna “druzenja sa duhovima” . Natasa je u podrumu zgrade gdje je stanovala sa starcima, skontala kao neku zgodnu sobicu, za sebe i za raju. Prostrla tu par tepiha, nabacila tople deke,puno jastuka…. Malo svijece, malo mjuza sa starog kasetasa… I super !!! I tu smo onda po svu noc slusajuci obicno neki psihodelic, vrtili onu flasu u krug i “prizivali duhove” !!!
Takav, slican fazon furao sam malo poslije sa nekom rajom u jednom podrumu, ali ovaj put u Zagrebu. Naime, jedno ljeto na Jadranu upoznam jednu ljepuskastu purgericu Sanju, pa me ta ista pozove da dodjem malo u Zagabriju.I nisam se puno dvoumio. Samo nisam ostao malo, vec citavih petnaest dana !!! I te dvije sedmice boravka tamo, bio sam danonocno po nekakvim “gajbama” i zagrebackim tulumima. Sam Zagreb nisam ni vidio, samo malo kolodvor na dolasku i polasku. Nocu se po Zagrebu neprestano tulumarilo i ruzzilo, a danju uglavnom spavalo. A najcesce sam tih dana boravio u podrumu jedne zgrade na Zrinjevcu, gdje je Sanjin dobar “frendic” Srecko u zgradi gdje je zivjela njegova gospodja majka, skontao u podrumu nesto slicno kao i Natasa u Boriku. I tu, u toj podrumskoj sobici sa minimalnim prilivom svjetla i sunca kroz malo prozorce, furajuci Gavrana, Edgar Alan Poa, Sidartu i Hessea sa svakojakom skvadrom zagrebackom, vrtili smo opet onu flasu…. I druzili se s duhovima !!! Uzivali smo u tom necem nestvarnom i nesvakidasnjem, malo u zbilji, a vise u transu…. pa u sustini to stanje duha i sve to sto sam dozivio na tulumima po Zagrebu se ustvari i ne moze opisati. Jednu smo noc proveli na tulumu na Novom Zagrebu kod tipa koga su svi zvali Truli. A taj Truli mi je sjecam se tada licio strasno na Frank Zappu, u najgorem izdanju. Licio je vise na duha ili nekakvoga djavla !!! Licio je ustvari na sve, samo ne na normalna insana. Ipak, najzesci tulumi su to ljeto bili priredjivani kod jedne Heinzle na Tresnjevci, gdje sam proveo zadnjih par dana boravka u Zagrebu. Stan kod Heinzle je bio ogroman, pa se skvadra zabavljala po raznim sobama….. i tu se radilo svasta !!! Tu se nije vise znalo, po naski receno,… ni ko pije, ni ko placa. Zagrebacki su tulumi bili nesto sasvim drugo od onih nasih, banjaluckih. Na zagrebackim su tulumima bile neke druge, nepoznate mi face. Tamo se furala druga furka, spikala se druga spika. Zagrebacki su tulumi bili zestoki, nimalo bezazleni, opasni, bizarni, pa cak i amoralni. Poslije jedne takve neprospavane noci i zestokog tuluma kod Heinzle, na tresnjevackoj sam se remizi oprostio sa Sanjom, sjeo na prvi jutarnji tramvaj do kolodvora, pa dalje onim brzim vozom preko Siska i Bosanskog Novog…… do moje drage Banjaluke
Te iste jeseni sam otisao na 15-mjesecno odsluzenje vojnog roka u Tuzlu, odakle sam se vratio kao druga i rekao bih vec formirana osoba. Prestao sam biti klinac, postao sam covjek. Moja ljepuskasta purgerica Sanja mi je u Tuzlu poslala samo jedno pisamce u kojem me kratko obavijestila kako se udala za jednog zagrebackog dilera Peru. Poslije sam cuo od neke raje da je Pero dobro zaglavio u nekom svapskom zatvoru, a Sanja zavrsila negdje u nekoj hipi-komuni. I nisam je nikad vise u zivotu vidio. A isto tako, nikad poslije nisam ni na jednom zagrebackom tulumu bio. Ali zato jesam na mnogim banjaluckim. I to, dobrim !!!
Ali, nisam vise po podrumima prizivao duhove, vec se na drugi nacin dobro zabavljao. Tulumi su tad vec prerasli u derneke na kojima se nije vise trava duvala, vec se uvijek uz dobru mezu momacki cugalo i dobro zabavljalo !!! I znalo se uvijek….ko pije, a ko placa. Drmalo se i dernecilo po nasoj Banjaluci tih kasnih osamdesetih, ko nikad !!! Bio je to vrhunac onog “zlatnog doba “. Radilo se i zaradjivalo dobro. Imali smo para koliko smo htjeli i koliko nam je trebalo. Bilo love, bilo svega,….. a ponajvise dobrih derneka.
Jedan takav zestok i nezaboravan dozivio sam kod dobre mi jaranice Jasne u Mejdanu. Mala soba, tri sa tri…skupilo se drustvo odabrano !!! Uglavnom, raja iz Male carsije. I onda, udri do zore….. Siesta nezapamcena, do Sabaha !!! Na tom se derneku nisu uz laganu mjuzu i picence vodile suplje price i kontale trebe. Na tom se derneku uz neprestano “samaranje” tri gitare momacki cugalo i pjevalo, do zore. Tu se Zvekan zaljevao pivom, a umjesto slanih stapica i kikirikija tu se “rukala” i mezila topla janjetina s raznja i ledena prasetina s mladim lukom !!! A bila su na tom derneku sa nama sjecam se dobro i dva Roma, koje od prije nisam poznavao. Dva virtuoza na gitari, dva izvrsna zabavljaca i pjevaca koji su me tad odusevili izvodjenjem onih banjalucko-meksikanskih pjesama sto su se po BL-dernecima cesto pjevale. Dva predivna momka, prava raja banjalucka. Svaka cast, decki …. hvala za ovo lijepo sjecanje !!! Raja, hvala za sve.
Eh, kako su godine prolazile u nasoj se Banjaluci otvaralo sve vise novih kafica, pa su tulumi i derneci po “gajbama” postajali sve rjedji. Festalo se i dernecilo sve vise po kaficima i kafanama, a sve manje po kucama. Tek, tu i tamo poneka proslava djecijeg rodjendana ili neka godisnjica…. i to je sve. U ljeto 91. bio je vrhunac tog ” zlatnog doba”, a vec u proljece `92. kraj nasih zlatnih godina. I kraj svega. Banjalucki su se tulumi i derneci tad potpuno ugasili. I zauvijek nestali.
Danas tih takvih tuluma pogotovo nema vise, barem ne u ovom mom zivotu. Ponekad „zalomim“ sa banjaluckom rajom po beckim lokalima i kafanama, ali je to opet nesto sasvim drugo od svega ovog gore opisanog.. Oni tulumi od nekada, bili su neponovljivi i jedinstveni. I nema ih vise. Ali, prica o banjaluckim tulumima ustvari nikad ne moze nestati i prestati. Ona je u nama besmrtna i vjecna. Boze, hvala ti ta sve lijepe dane i godine !!! Hvala, za divne uspomene.
S vremena na vrijeme…. ponekad nocu, za onih ledenih i bistrih zimskih veceri, kad mi u posjetu vikendom dodje jaran Djula iz Tirola, javi se opet i probudi u meni onaj djecak sa banjaluckih tuluma. I sjetim se onda opet svega. Vani zima sve zakovala, studen tudjinom ovladala,…. a unutra ugodno i toplo. Priguseno svijetlo, prava atmosfera…u sobi sami nas dva. I gitara. Na stolu pred nama dvije svijece, dvije case…. i meza. I onda, kad mi moj Djula na Fenderu i uz pjesmu “prosara” sav onaj repertoar sa banjaluckih tuluma nekad, ja vratim opet sav film unazad.i sjetim se opet svega. Sa suprotnog zida u odsjaju svijeca promicu mi sjenke dragih i poznatih mi lica, a na mom se pojavi tad i zatitra opet onaj sretni djecacki osmijeh, kao nekada. I tad, kad me preplavi ona neka bujica cudnih osjecanja, tad osjetim opet onaj tako poznat mi i drag okus i miris tuluma. Okus banjaluckog tuluma ….. najboljeg na svijetu !!!
Zavrsiti neku lijepu i osobnu zivotnu pricu, uvijek je najteze. Ja ovu svoju, kad bih samo mogao ne bih zavrsio nikada. Mislim se, sta da na kraju kazem. Mislim se, dugo….. a ne znam. I ne kontam……..
Kad, zaboravis juli, I kad sve se desi i prodje, Tada bih, Da te sretnem, I neces sretna bit, Slutim. Jer su i andjeli i djavli, i narcis i grijeh, Potrebni za smijeh.
Goran Campara
|
|
[an error occurred while processing this directive] |