Amsterdam

U izbjeglistvu obicni ljudi postaju umjetnici, bacaju se u svijet maste, slova, recenica, cijede iz sebe zucne sokove i pisu, crtaju, vajaju.

Jutro

Pritisak prstom na tipku play je prvo prvo što jutrom uradim. Muzika je uvijek tu. ZZ Top su upravo jednom nogom ugazili u blues. “One foot in the blues” Februarske pahulje, kokošje perje, lebdi u moru mraza koji je stegao jutro. Nebo je prljavo i zgužvano kao cerada vojnog kamiona. Spava predgrade danskog gradica. Na sve strane se osjeca usamljenost. Pustoš.
Je li ovo sudnji dan? Armagedon?Smak svijeta? Kijamet?

Ovo je samo nagovještaj još jednog novog dana. Moje oci lutaju zidovima sobe omedene i uhvacene u klopku logike i vjere u cula i njihovu vjerodostojnost. Taj zakon ne vijedi za misli jer one lutaju prostorom bez granica i vremena, vjecne i neuništive. Svaka misao se samo jednom rada i nikada ne umire, ona luta prostorom bez vremena.

Kad se vratim kuci poslije posla, odmah mijenjam identitet, skidam i derem dansku košulju sa sebe i navlacim cupavi bosnaski džemper, pleten od sevdaha. Perem se da sasrtužem sve mirise tudine, umivam se sapunom koji miriše na ljubicicu, usta izgrgljam i provjerim tvrdo R, C, Dž, na prst nataknem tatin prsten sa crnom plocom i tek tad mogu udahnuti zrak punim plucima. Wikend je. Slobodan sam.

Sjedim u svojoj sobi. Pijem jutarnju kafu, trebao bih biti zadovoljan i sretan zbog slobodnog dana ali nisan. Vrpoljim se na fotelji kao nemirno dijete na casu historije, osvrcem se na sve strane kao netko tko traži nešto zatureno ili zagubljeno. To me zbunjuje, stvara rasijanost i povremenu duhovnu odsurnost. Ako se skoncentrišem na neku stvar to mi odvlaci pažnju i tako u toj unutrašnjoj borbi sa svojim mislima protice jutro. Nešto tražim. Ni sam ne bih znao objasniti šta je to ali ja to uporno trazim i trazim.

Trazim Bosnu!

Pogledam kroz prozor, more je tu pred nosom, osjecam mu bljutavost i slanost. Gdje god se osvrnem, livade, zamrznuta polja, nigdje brda, nigdje prahistorijske nemani iz cijih usta izbija hladna para. Trazim cupave dzinove u zelenim odijelima, da se pokrenu, njihove korake koji su razorni kao zemljotresi, ali nema ih ovdje. Samo zakrzljala tundra, skupljena kao cvarci.
Skrama mraza pokrila je prozirnim celofanom malo predgrade.

Trazim covjeka!

Trazim covjeka koji ide svojim putem i kad ga nitko ne vidi on pljune, lukavo pogleda ispod oka i potom nastavi hodati. Slobodnog covjeka. Covjeka koji ne miriše, koji ne maršira kad ide, koji nema cilja kad ide, nego prosto šeta. Trazim covjeka koji nema svilenu kosu, plave Barbikine oci, glatko, plasticno lice. Trazim krezava covjeka koji se ne stidi nasmijati. Trazim covjeka koji ne nosi futrovanu vjetrovku drececih boja nego hoda u iznošenom, starinskom kaputu. Trazim covjeka koji se ne boji pogledati u oci drugog covjeka. Covjeka prljavih nokata, sa crnilom pod njima kojim se ceše. Krivog naherenog covjeka bez aparata u ušima, bez naocala, kako škilji i napreze se dok sluša. Covjeka koji ce baciti opušak cigarete i zgaziti ga špicen cipele bez griznje savjesti. Trazim blato, prljavo blato na cipelama koje se odvaljuje sa njih i šprica po hlacama. Trazim covjeka zguzvana lica, nagrdena brazdama i usjecima. Trazim blijeda covjeka, bez nezdravog crvenila. Vidim samo automate koji marširaju utvrdenim stazama.
ZZ Top su ugazili jednom nogom u blues. Zvuk gitare para jutarnje sjenke, sijece i kida ostake noci i kao munja udara u mozak. Zlijezde luce melankoliju.

Trazim svoju ljubav

.
Ona je netom ustala, sjedi, pije kafu i cuti. Moja ljubav se upravo probudila, istuširala i miriše na jasmin. Poslije prve ispijene šoljice kafe polako je ustala i zatvorila vrata moje sobe. Njena pojava unijela je malo jasmina u zapušenu sobu koji je zagolicao nozdrve. Iza drvene table zatvorenih vrata ostala je sama u svojim mislima. Koprena rata ostavila je vidan trag na njenom licu, utisnula neki nemir i zebnju, zabrinutost i odsutnost. Moja pojava nju nervira, bježi od mene, bjezi od sebe, bjezi od sviju, zatvara se u ljušturu i tako cami.
I ona nešto trazi. Ni sama ne zna, šta trazi.
Mozda trazi izgubljeno vrijeme, neostvarene zivotne snove, ljepotu koja polako išcezava i kopni kao proljetnji snijeg. Njena mladost ostala je ugravirana u njenoj djeci, sadašnjost zabrtvljena u jednom stanu predgrada bez otvorenih vrata u buducnost. Od cijelog zivota ostao sam samo ja, kog je zatvorila u sobu. Nema princeva, nema bajki, nema sretnih završetaka, samo sura zivotna istina i ja bolesna mozga u jednoj bolesnoj zemlji. Zato je zatvorila vrata.
ZZ Top je ugazio i drugom nogom u blues.

Trazim sebe!
Tko sam?
Gdje sam?
Šta sam?

Bosna tako velika i grandiozna zagubila se negdje u mom malom mozgu. Podnijeo bih to da sam bez domovine, da sam ratni izbjeglica, da sam pola covjeka svima na smetnji, podnio bih i mnogo više od toga samo jedno ne mogu. Ne mogu zivjeti bez njene ljubavi. Tako lijepa, zanosna, mirisna nestala je negdje u pretkomorama srca. Tanka je linija izmedu ljubavi i mrznje, to je hod sa motkom po zici, pehlivanska majstorija. Motka preteze cas na jednu cas na drugu stranu. Zapljuskuju istovremeno i mrznja i ljubav ali sve je to u granicama balansa.
Moja draga, zabila je motku u moje srce koje krvari. Ravnodušna je.

Ostala je još samo moja ljubav prema njoj. Ona je ostala nepromijenjena od našeg prvog sureta do jutros, cak i više, moglo bi se reci da je reciprocno rasla sa vremenom.
Jedina utjeha ovog februarskog jutra, dok u mojoj sobi lebdi kokošje perje i mraz steže, je u spoznaji da volim. Volim,dakle postojim! ZZ Top polako gase svoje gitare. Telefon zvoni.
Iz mog grla izlaze nejasne danske rijeci, kao da netko drugi govori iz mene. Ponovo navlacim dansku košulju i stavljam masku na lice.

- Da, da. Evo uravo pijemo kafu zena i ja i dogovaramo se gdje cemo provesti ovaj wikend. ...Mozda jedan izlet u Kopenhagen....
- Vidimo se na poslu u ponedjeljak...

Denis

Denis Dzelic
Autor knjige
"Ptice iz Fjorda"
pogledati na:
http://home20.inet.tele.dk/mezej
(Cafe)

Sjaj ludog dijamanta

“Zašto tako tvrd” govorio je dijamantu kuhinjski ugalj:”mi nismo bliski srodnici”

Zaratustra C.312:

Od trenutka kad se pojavio na ovom svijetu pa do danas protekla je rijeka vremena, duga nešto više od cetrdeset godina. Gmizala je poput debelog pitona izmedu dvije obale nade, stezala ga i gušila. Prisjecajuci se davnih vremena, kroz gustu vatu sjecanja, svaku misao koja bi se pojavila i izmigoljila glavu iz neke rupe podsvijesti prekrivene debelim slojem paucine, popratila bi odredena boja. Ako bi se ta misao odnosila na neki dogadaj iz djetinjstva, gotovo po pravilu, pojavila bi se boja sumornog jesenjeg dana natopljenog olovnom bojom oblaka. Boja smrti je vlažna boja ilovace, jedna mješavina braon i žute. Sve oko nje je osjenceno tamnim tonovima protkanim mutnim kišnim kapljicama crne cipke dok su ljudska odijela od mrkozelene cohe. Splet jarkodrececih boja poput onih sa neonskih lampi koje se pale i gase, žmirkaju u asimetricnom ritmu. One šaraju po njegovom mozgu kao ona velika svjetleca kugla sa hiljade malih ogledalaca na sebi, poznata iz diskoteka. Mala ogledalca kradu i upijaju svjetlost i boje, te crvenoj boji karmina, ljubicastoj, zelenoj i žutoj i oduzima tupocu i mutnocu a daje im fluoroscentnost. U ljubavi je sve jarko, lepršavo i blještavo kao i osjecaji koje ona prožima. Ipak za njega, najljepša boja je ona koju on može vidjeti samo u trenucima dok je meditirao. U transcendentalnom stanju svijesti, pojavljivali su se tamnoplavi krugovi koji su inklinirali ka ljubicastim. Krugovi su nadolazili u talasima, otvarali se i zatvarali kao cvjetovi petunija. U tim bojama bilo je neceg iracionalnog, misticnog i velicanstvenog. U njegovom mozgu i muzika je bila obojena tako su ga carobni zvuci Pink Floyda asocirali na srebrene niti protkane purpurnom cipkom. Santanina muzika je višebojna i svjetleca nalik na onu boju ljubavi i puna optimistickih tonova. Zvuk Hendrixove gitare stvarao mu je pred ocima sliku izvora sa vodom iz kojih su izbijajli žutozeleni klobukovi crvene energije. Blues je bio proziran i staklen kao kap suze, a klasicna muzika sivu boju poljskog miša.

Tako je izgledala njegova obojena prošlost.Sadašnjost mu je docaravala sivomaslinastu boju uniformi i krvavocrvenu boju danske zastave.

Tko je taj covjek koji hoda ulicama Kopenhagena sa pogledom monstruma, uvijek na oprezu, nepovjerljiv i skeptican, sa spuštenim obrvama, sjevajucim pogledom koji kao da govori:

“Ne prilazi! Ujedam!”

Šta traži on u Danskoj?

Šta on traži na koncertu grupe Pink Floyd?

Kako mu je ime?

Nema on imena, izbrisali su ga policajci, oduzeli licnu kartu a za uzvart dali komadic papira na kom su polupismenin i nesigurnim cirilicnim slovima ispisali nešto što bi trebalo predstavljati njegovo ime. Prvo slovo njegovog imena licilo je na patku iz djecijih crtanki. Taj papiric bio je njegova ulaznica u svijet sijenki, mašte, iluzije i fantazije, ulaznica u samog sebe i sjecanja, u izvor misli, u crstvo leptira i medvjeda, u baštu sljezove boje, u druženje sa svojim alteregom.
Taj papiric mu je otvorio šesto culo poceo je razumijeti govor cvijeca, pticju pjesmu. Poceo je razgovarati sa kipovima u parku i nakraju poceo je razgovarati sa samim sobom.

To mucno stanje bez identiteta trajalo je kratko i uskoro je dobio azil i novo ime. Ispod glatke pvc folije gušio se njegov lik, i novo ime 006.

“Da sam 007, bio bih cuven i imao bi dozvolu da ubijam?. Da sam 666 imao bih moc da nanosim ljudima zlo da im budem nocna mora?” razmišljao je gledajuci u komadic njegovog novog identiteta.
Prilikom upoznavanja šalio se na svoj racun, pretstavljajuci se kao:”Bez sexa!”

Cekajuci pocetak koncerta, graja i gužva oko njega.
Nestrpljivi posjetioci, osvježavaju se pivom, coca-colama u limenkama, dovikuju se, šale, guraju, pjevaju, vesele, mladi se grle i ljube.

Nebrojeno mnogo ljudi je oko njega. On tu stoji, poguren, uvucenih ramena, sa cigaretom sakrivenom u dlanu kao što to cine daci i kriju je, povlaci dimove kao lopov i gleda sebi pred noge. Ne uklapa se u on u tu sredinu, odudara svojim modrim podocnjacima, svojom crnom jaknom, svojom tugom koja je vidljiva i zraci od njega. Ni drugi ga ne vide, kad zapnu za njega samo prodju kao da je nevidljiv.

Misli mu se lijeno iskraše i odvukoše nekih tridesetak godina unatrag i obojiše se crvenom karmin bojom. Pred sobom je vidio salu Djecijeg pozorista lutaka, krcatu ucenicima koji su skakali po sjedalima i lupali nogama. Mlijecna svjetlost rasvjete se polako gasila i potpuno je zavladala tama. Djeca su se utišala i nastao je muk i tajac. Neki slatki strah pojavio se u njihovim ocima koje su poput paunovih šara sa repa, svjetlile u tami. Gusti mrak probila je truba debele crvene boje i napravila krvavi krug na teškim kulisama. Nju su prvo slijedile žuta pa potom ljubicasta i narandasta. Svjetla su se palila, kulise otvarale i boje se stopiše u jednu prozirnu svjetlost mutne boje suze.

Nepomicne drvene lutke koje su visile kao obješeni ljudi, iznenada, oživješe, pokrenuše se, zapjevaše kao da je neka magicna sila ubacila u njih iskru života. Lutke progovoriše i nesta boja, nesta carolije koja je hipnotisala jednog djecaka sa sjenkom u ocima.

Misli se mu se malo približiše, zaustaviše u zapušenoj tinejderskoj sobi. Tu su guste store isheklale suncev milje od zlata po zidu. Tu su Kole, Rale, Mido, Dario i on. Iz Turandot gramofona izlaze reski i oštri zvuci Pink Floyda. Oni sjede, žmire i slušaju muziku koja šara mozgovima. Svakom od njih pred ocima od snova istkana ponjava. Sretni su oni jer su mladi,sretni su jer imaju želje.

“Muziku treba slušati srcem, ocima i ušima!” govorio je.

”Ona se sluša svim culima i osjeca cijelim tijelom.
Ona covjeka prožima i proždire i zarobljava kao nezasita neman. Jednom zarobljen covjek ostaje vjecno njen rob. Ona je jaca od ljubavi, ljubav pokatkad zataji ali muzika je vjecna i vjerna.”

U životu gotovo da nema želje koja se ne može ostvariti i ispuniti ali nikada u ono vrijeme kad se to želi. Nekako po pravilu, ostvarenje želje kasni i cesto se ostvari kad to ona više i nije. Iako želja ni tada nije izgubile ništa od svoje vrijednosti nije ni ono što bi se ocekivalo i trebalo biti.

Koncert je visio o samoj niti.

Prije padanja kiša najavi svoj dolazak. Zrak se naelektriše, nabije se neki težak pritisak, oblaci neprimjetno mjenjaju boju i formu i bezazlene ovcice postaju sive nemani, nemirne i zlokobne. Oni rastu i gomilaju se, udružuju se formirajuci glavu lava cija cupava i nemirna griva leprša i postaje sve veca i veca.. Lav zijeva i proteže se, otvara svoje ralje i nebom odzvanja rika od cije siline sve drhti i pršti. On reži na crnog konjanika sa lukom i strijelom.

Na stadionu više od 50.000 gledaoca posmatra taj nadolazeci boj. Iako kiša još nije zapadala ocekivalo se da ce koncert biti odgoden. Velicanstvena pozornica zjapila je prazna a muzicki instrumenti i oprema pokriveni plasticnom folijom. Reflektori na stadionu poceli su se gasiti i medu publikom je zavladao tajac i strijepnja od odgode koncerta zbog lošeg vremena.

“25 godina stara želja koja je bila na putu da se ostvari trebala se srušiti kao kula od karata zbog glupih oblaka. Zar i ta posljednja mogucnost da samom sebi dokažem i potvrdim da ipak nešto vrijedim treba sad da nestane. Baš sad dok su idoli moje mladosti tu na dohvat ruke.” razmišljao je.

Prasak groma stresao je sve prisutne dok su se iz zvucnika zaculi neki neobicni zvuci. Prvo su zalepetala krila uznemirenih ptica, potom rezak i oštar zvuk helikoptera koji se kretao od zvucnika do zvucnika da bi se potom sve utišalo.

Tanka zelena nit lasera presjekla je mrak i osvjetlila dio scene, prepoznatljiv zvuk gitare najavio je prvi ton “Sjaj ludog diamanta”.

Cio njegov organizam zatreperio je i poceo uzivati. Boje su se razlile i bio je to pravi raj za oci, uši i dušu. Kristalna cistoca zvuka svojom silinom pomjerala je dijafragmu u stomaku. Kaleidoskop boja, blještavilo i sjaj licili su na scene iz filma “Bliski susreti trece vrste”.

Tog trenutka, prvi put doživio je ostvarenje jedne želje. Zaboravio je na sve, postojala je samo pozornica on i Pink Floyd. Egzaltirano je posmatrao svoje idole, muzika ga je odvela u neki svijet gdje nije bilo rata, koncentracionih logora, mucilišta, progona, podigla ga je u neke više sfere gdje se ugodno osjecao. Teški zvuci bas-gitare i bubnjeva, izbrisali su topovsku kanonadu, solo-gitarske dionice, zvukove rafala a nježni glasovi vapajne krike žrtava. Psihodelicna muzika u kombinaciji igre staklenih perli, rastjerala je tmurne oblake i za cijelo vrijeme trajanja koncerta, nije pala ni jedna kap kiše.

Sve se smracilo, nastao je tajac, on je cujo vlastito disanje.

“Sjeti se kad si bio mlad, sijao si kao sunce!” šapuce nježni glas.

U žuboru vode iskacu zlatne ribice i jecaju. Planinski vjetar huce, zagrcnu se od vlastite siline. Na nebu se rukuju dva diva. Plamti srce jednog covjeka, pece se na vatri sjecanja. Lebdi satenska marama, lete šamije kao albatrosi, zlatna harfa zari mu se u srce. Od vatrometa zvuka njegovo tijelo hoce da se rasprsne. Zasvijetliše kristali, zasijaše dijamanti, zavrtiše se u karuselu. Sve blješti, isijava. Iznad svjetlosnog cvijeta koji se poceo otvarati poletješe dvije svinje.

U mracnom vakumu klate se njihove glave i vilice. Na njih reže psi rata sa užarenim ocima.

”Sijaj ludi dijamantu!”

Svjetlosni krugovi purpurnih petunija se otvaraju i zatvaraju. On vidi sam cin vlastitog umiranja. Svjetlosni krugovi mozga omedeni dijamantima vrte se oko njega.

Osjeti bolne udarce po tijelu, kao gr’ad, po njemu se prosu kiša dijamanta.

Kad je nestalo carolije, kad su se svjetla na pozornici pocela blijediti i gasiti, kad je sve izgledalo kao završen san tad se nebo otvorilo. Crni konjanik sa lukom i strijelom poceo je odapinjati tanke fosforne strelice koje išaraše nebesko prostranstvo. Ranjeni lav riknuo je pogoden, zavrtio se u krug pokušavajuci zubima izvaditi to ubojito oružje kojim je bio pogoden. Nebeska ploca zasuzi i izli se teška olovna kiša. Poput gljiva nikoše kišobrani u svim bojama, nasta trka i metež. Ljudi su pokrivali glave jaknama, plasticnim kesama i drugim predmetima.

Jedino je on stajao nepomicno i još uvijek piljio u prazne ralje pozornice. Nije se ni obazirao na hladne kišne kapi koje su ga natapale i kvasile. Za njega je bila bolna svjesnost da je sve gotovo, završeno i u njemu se ponovo javi ona stara tjeskoba, ono gušenje, pritisak u grudima i velika praznina negdje u predjelu grudnog koša. Mucilo mu se i nagonilo ga je na povracanje.

U njemu se ponovo rodila jedna želja. Poželio je da opet ima 17 godina i da svojim vršnjacima prica o ovom koncertu, da s njima podijeli svoju radost.

Bio je sam, nije imao ništa, nije imao cak ni ime, ni državu i bio je slobodan, bio je 006.

Crni konjanik koji je odpinjao svijetlece strijele po nebu kao da mu se obratio rijecima:

“Biježi s kiše ludi dijamantu. Kiša ce ugasiti tvoj sjaj! Ugasit ce žar želje koja je godinama tinjala u tebi.” Gorko se osmjehnuo i laganim korakom uputio ka izlazu.

Kud sad?

“Takav je život! Nekom je naklonjen nekom ne, neki cio svoj život prožive gurajuci bicikl uz brdo dok je drugima uvijek nizbrdica.”

Narednog dana cistaci su se bacili na mukotrpan posao. Ležalo je tu na hiljade zgnjecenih pivskih caša, opušaka od cigareta, papira i ostalog otpada koji je prekrilo stadion. U tom moru otpada jedan cistac pronašao je jedan jako interesantan komad crnog uglja u obliku ljudskog srca. Prevrtao ga je iz ruke u ruku, posmatrao ga i istovremeno se cudio i divio. Jasno se mogla raspoznati forma ljudskog srca iako je bio malo nagorio s jedne strane.

“Šta ceš ti ovdje? Tebi je mjesto u zemlji!” govorio je vrteci glavom, potom je taj neobicni komad uletio u kontejner sa ostalim smecem.

“Možda ce od tebe jednog dana postati dijamant!
Nikad se ne zna.!” rekao je cistac i ponovo prionuo poslu.

Denis