Dragiprijatelji, kaostovidite, otvorilismonovilink "PismaKajaku". GospodinaCyberDjuzelasmoprebacili
u Yes comment i time otvorili mogucnost da malo vise komuniciramo sa vama.
Za ove uskoro dvije godine rada, dobili smo masu pisama
u kojima nam iznosite svoja vidjenja, poglede i razmisljanja o svim
osjetljivim temama, kojim se bavi i ova stranica.I mada smo ponekad
ostajali bez daha, uzivajuci u vasim textovima, tj. u nacinu prezentacije
i elaboriranja onoga sto ste pisali, u nedostatatku prostora, sve je
ostalo na internoj korespodenciji.Od danas otvaramo ovu javnu Kajak-Postu,
Board, Tablu, da svi zajedno uzivamo i razgovaramo o vasim pismima.
Na svaku temu, mozete se javiti i sa komentarom (replikom).
Pisite nam na nas E-mail,
sa naznakom "Pismo Kajaku" .Mi cemo znati ko ste, ali
ako trazite diskreciju pri objavljivanju, tj. necete potpis na text,
ili hocete samo nick,
naznacite nam i to.
Da dalje ne duljimo, kada imate zelju ili potrebu da pisete,
da pitate, da se otvorite ovom nasem banjaluckom svijetu, bilo da ste
u Oslu, Parizu, Banjaluci, Chicagu, Becu, Sarajevu........ne oklijevajte.
Dobro znate ko ce vas citati.
Ne volim novembar.
A cini mi se, nikad ga nisam ni volio.
Htjedoh tada, u to nedjeljno novembarsko jutro, po prvi put nakon dugo
vremena, opet prosetati zajedno s majkom ulicama i trgovima, rodnoga
mi grada. Ali, padala je taj dan neprestano, ona neugodna i hladna jesenja
kisa, a na ulicama Banjaluke bijase nekako deprimirajuce i pusto, pa
odlucismo odmah otici u hotel „Palas“, na kafu. Tamo smo
se svakako, vec otprije dogovorili naci sa gospodjom Olgom i Azrom,
pa poslije svi zajedno otici i posjetiti grob, pokojnog mi oca.
I iako je tog jutra, u toj dobro mi poznatoj hotelskoj sali Palasa bilo
nekako mracno i zagusljivo, osjecala se ipak ona ugodna i tiha atmosfera
„nedjeljne jutarnje kafe“….k`o nekad.
Ja, ustvari i ne mogu puno pricati o tim cudno lijepim vremenima, kad
je hotel „Palas“ bio omiljeno sastajaliste i mjesto izlaska
mnogih uglednih Banjalucana, kao i neko kultno mjesto. Kad se valjda
znalo, ko je gdje prispio, a ko u Palas dolazio. Bilo je to prilicno
davno, bio sam tada jos premlad i o tome su mi pricali samo drugi, oni
stariji. A, pricala mi je tog jutra i moja majka.
U Palas je, kako mi rece nerijetko odlazila subotom i nedjeljom, sa
ocem. Na jutarnju kafu ili na veceru. Sami njih dvoje ili sa drustvom,
sa prijateljima, rodbinom, radnim kolegama iz skole….sa rajom
svojom, banjaluckom. U Palasu su vise puta docekivali i Nove godine,
obiljezavali razne jubileje, rodjendane, godisnjice….i uvijek,
sve uz pjesmu, ples i veselje, dozivjese tamo mnoge predivne momente,
sto majci ostade, kako primjetih u ugodnom i lijepom sjecanju. Onom
nezaboravnom. Jedino sto joj ostade u neprijatnoj uspomeni, bijase ono
kobno jutro sezdeset devete, kad se u Banjaluci desio onaj drugi razarajuci
zemljotres. Otac i mati ga dozivjese, upravo tamo u toj istoj sali gdje
sjedili smo tog jutra, skoro cetiri decenije kasnije, sada nas dvoje.
I pricala mi je majka o svemu. I o onim ogromnim lusterima sto se nad
njima njihase, prijeteci da se svakog momenta obruse dolje, po raji…i
o nekakvoj vitrini sa casama, sto se u tih desetak sekundi prosetala
salom lijevo-desno, i one potmule tutnjave se sjecala, i panike medju
svijetom, i onoga oblaka prasine napolju, ispred Titanika….i svega
se sjecala. Ali, kako mi na kraju rece…. jednom bilo, ne ponovilo
se, nikad vise. I promijenismo temu.
Ubrzo po nasem dolasku u salu udjose, ali nekako tiho i nenametljivo,
dva starija gospodina. Obojica bijahu prikladno obucena, u ona klasicna
crna odijela, ispod tamnih elegantnih kaputa i sa sesirom na glavi.
Bas onako, kako za tu priliku i dolikuje. Prilikom odlaganja kaputa
na ofinger, sto stajase u nasoj neposrednoj blizini, nekako nam se susretose
pogledi, klimnusmo jedni drugim mahinalno glavama i gotovo necujno se
pozdravismo, pri cemu se njihovi pogledi malo duze zadrzase na starackom
i vec izboranom licu moje majke. I u cijelom tom ritualu, u toj gestikulaciji
bez ijedne jedine rijeci, u cijelom tom susretu koji trajase svega dvadesetak
sekundi, prepoznah u njima Banjalucane. I bi mi nekako drago.
Nedugo zatim, u salu udje isto tako obucen i sa sesirom na glavi, i
treci postariji muskarac, te se pridruzi ovoj dvojici, za stolom u cosku.
I taj treci gospodin me tada, tog jutra neodoljivo podsjeti na mog pokojnoga
oca. Ponasanjem, izgledom, manirima, pa cak i nacinom na koji je drhtavom
rukom, polagano primicuci usnama soljicu i uvijek blago sagibajuci glavu
nadole, ispijao kafu i pusio. A pusili su uz tihu besjedu, ustvari sva
trojica.
I kroz onaj oblak dima sto neprestano stvarao se nad njihovim stolom,
i kao kroz neku izmaglicu sto i inace lebdila je tog cijeloga jutra
i treperila neprestano po sali Palasa, vidio sam onaj isti prizor iz
dalekog, vec davno proslog i sretnog mi djetinjstva. Vidio sam tada
onu istu nezaboravnu scenu u ta neka sretnija banjalucka jutra, kad
bih vracajuci se s majkom iz Kastela, navracao u tu istu salu, te prilazio
onome stolu u cosku, gdje obicno nedjeljom sjedili su i kafendisali,
moj otac i njegova raja.
Gledajuci to jutro, tu trojicu, zakleo bih se “umrlih komunista”….sjetih
se tada i dragih mi rahmetli Vehida Campare, profesora Kustric Ismeta
i brata mu, doktora Alije…..sjetih se i vec dugo pokojnih i dragih
mi, Ljube Tesanovica, Save Bokana, pa onog nekad priznatog politickog
radnika i sekretara MZ “Centar II”, Babic Steve ili onoga
uvijek sa lenjinovim kacketom na glavi i cesto prisutnoga u nasoj kuci,
druga Cosic Drage….sjetih se tada i mnogih drugih, iz djetinjstva
i mladosti poznatih mi likova, kojima vise ne pamtim ni ime. A sjetih
se, naravno i mog pokojnoga oca, mog jedinog Starog.
Prisjetih se tada i onih nezaboravnih nedjeljnih popodneva u onom nekom
dalekom i ljepsem novembru, kad smo stariji brat mi i ja, sa ocem odlazili
na fudbalske utakmice, na Borcev, odnosno Gradski stadion u Banjaluci.
Sjecam se dobro, poslije rucka bi nas Stari oblacio, jedno od onih crnih
odijela, na cijem je reveru uvijek bila zakacena neka znacka Lenjina.
Otac je, inace bio veliki i nepopravljivi rusofil, ostalo mu valjda
jos iz onih studentskih dana u Beogradu. A i oni drugi, svi ostali s
kojima bi se sastajali, vec par sati prije same utakmice u predvorju
Palasa, nosili su odijela na kojim bi se obavezno isticala neka znackica
ili bilo kakvo znakovlje i obiljezje Partije. A najcesce smo na njihovim
reverima, prepoznavali lik druga Tita ili onih ozbiljnih i skamenjenih
faca ideologa toga vremena. I tu bi u toj istoj sali, vec pocela “zagrijava
pred tekmu”, uz casicu Rubinovog vinjaka ili Dalmatinske loze.
Mi djeca bi obicno narucivali Naru ili Coktu u onim neobicno oblikovanim
flasicama, te sjedili u cosku, zainteresovano slusajuci price i legende
o Beari, Vukasu, Knezu ili o nekoj “istorijskoj utakmici”,
otprije.
I ta bi se nezaboravna atmosfera nedjeljnog nogometnog popodneva, poslije
prenijela dalje na Tribinu Gradskog stadiona. Tamo bi brat i ja neumorno
navijali, masuci neprestano onom zastavom skrojenom od nekakvog crvenog
platna, sto nam ga je skrojila i na staru oklagiju nasila komsinica
Suada, te izludjivali “penzionere” i raju na tribinama,
zveckajuci onim danas pomalo neobicnim navijackim rekvizitom, kamenjem
napunjenom konzervom graska, "Vitaminke" Banjaluka. Zvizduk
sudije da je zavrseno prvo poluvrijeme, bio je ujedno i znak da se ide
u Bife pod Tribinu, opet na lozu ili vinjak, opet na naru ili onu nezaboravnu
Coktu,. Svejedno.
A poslije tekme, u ta danas mi nekako cudesna i nestvarno lijepa banjalucka
popodneva i predvecerja, bi se obicno islo kod “Dole” ili
“Mujcina”, gdje se nastavljala ta fudbalska prica. Ali sad,
naravno uz dobru mezu i sofru pravu. Brat i ja bi i dalje neumorno navijali
i masuci onom crvenom zastavom, trcali okolo stolova. A otac bi nas
povremeno zvao i nakratko smirivao govoreci kako ce nas, ako budemo
slusali, voditi na krempitu i sampitu, kod Sukrije.
U tom me nekom sanjarenju i ponovnom izletu u proslost
i djetinjstvo, prekide dolazak gospodje Olge i Azre, u hotelsku salu
Palasa. Te se ubrzo potom razbila i razvedrila ona neka, dotad pomalo
cudna atmosfera za nasim stolom, a na nasim se licima pojavio osmijeh.
Na mom je doduse ostao samo na kratko i pojavljivao se samo povremeno.
Tek iz uctivosti ili samo neke navike u takvim situacijama. I dok su
njih tri, nekad dugogodisnje radne kolegice i nerazdvojne prijateljice
razdragano ozivljavale uspomene i sjecanja na sretnu im proslost, ja
sam uglavnom sutio i samo se uctivo osmjehivao. A vracale su mi se i
dalje, u maglovitom sjecanju se budile sve one slike iz djetinjstva,
a pogled nehotice lutao po sali, izmedju stolova. I uvijek se nekako
mahinalno zaustavljao, te dugo zadrzavao kod one trojice,…. za
stolom u cosku.
I nije mi bilo lijepo tog sumornog novembarskog jutra
u Palasu. Osjecao sam se nekako cudno i neodredjeno, ali nikako lijepo.
Naravno da to nisam nicim pokazao, niti rekao, jer znao sam i primjetio
vec , da je majci ipak drago sto smo tu. Nisam htio da joj kvarim te
prijatne momente, sto joj se inace u zivotu desavaju sve rjedje, gotovo
nikako. Ali meni ostade nesto strasno turobno i mracno u sjecanju na
to jutro u Palasu. Na to nedjeljno jutro, u staroj polumracnoj auli
hotela, gdje se doduse osjecao i onaj dah lijepe i nezaboravne proslosti….ali
i dah prolaznosti svega, dah otudjenja, zaborava, sumorne i otuzne stvarnosti,
pa cak i dah smrti. Sjedio sam u sali, gdje osim te tri osobe za nasim
stolom, nisam poznavao nikoga. Sjedio sam u najstarijem hotelu rodnog
mi grada Banjaluke, svega stotinjak metara udaljenom od mog rodnog Hanista,
ali sam se osjecao kao stranac, kao zalutali i slucajni gost, kao prolaznik
bez ozbiljne namjere ili samo nakratko zastali putnik, na putu bez cilja.
Ustvari, osjecao sam se tog jutra i tamo, sasvim sam.
Pristizali su u salu Palasa i novi gosti. Uglavnom u grupama po troje-cetvoro,
veselo i bucno komunicirajuci medju sobom ili glasno dozivajuci konobare.
Sala se uskoro napunila, pa se i ona prvobitna prijatna atmosfera “nedjeljne
jutarnje kafe” izgubila i pretvorila u onaj neugodni zamor, smijeh,
vrevu i graju obicne kafane. Primicalo se podne i trebalo je vec polako
poci, posjetiti naseg Starog….te ubrzo napustismo hotelsku salu
i odvezosmo se gore, na groblje.
A vani i dalje rominja ona neugodna i dosadna jesenja
kisa, sto cinila je taj ionako vec otuzan ugodjaj u gradu, jos ruznijim.
Ruzno i depresivno, do ocaja. Na ulicama gotovo pustim, nikog mi poznatog,
ne prepoznajem cak ni aleje i ulice kojima se vozimo, sve mi nekako
strano. A gore na groblju, jos ruznije i jos tuznije, naizgled sablasno
pusto. Ali, samo “na prvi pogled”. Naime, mnoge drage mi
ljude iz onog “prosloga zivota”, kao i gotovo sve one likove
iz nezaboravnih nedjeljnih popodneva mojega djetinjstva, koji su mi
tog jutra nedostajali dolje u sali Palasa, pronadjoh popodne upravo
gore, na ateistickom dijelu Gradskog groblja Banjaluka. Tu, gdje pored
svih njih, vec poodavno sahranjen je i moj otac.
Setam okolo, pronalazim ih, obilazim…razgovaram s njima. A na
kraju setnje zastajem kraj jednoga groba i stojim dugo tu na kisi, samo
nijemo i odsutno buljeci u onu bezlicnu sivu nadgrobnu plocu na kojoj
uklesano je ime mog pokojnoga oca. Moga dobrog Starog, koga ustvari
i ne nalazim vise tamo na tom jezivom i sablasnom mjestu, vec samo jos
u svojim lijepim sjecanjima i divnim uspomenama. Stojim tu, u zbilji
potpuno sam…..a u mislima sam opet negdje tamo daleko, negdje
u nestvarnosti….. opet sretan, i opet sa ocem. Stojim tu kraj
njegova groba, pokisao i ojadjen, u nekakvoj kaljuzi i blatu sto ucinise
ga oni, neki drugi. Oni sto sad prolaze tuda umjesto mene….i umjesto
nas. Stojim dugo, a usput razmisljam i uporno se pitam……a
zasto je sve, bas tako jadno moralo zavrsiti ili uopste biti. Toga jutra,
tog popodneva, te jeseni… ili inace. I mislim se, u svoj toj nemoci
i neznanju, a mozda je za sve kriva samo ta dosadna i hladna jesenja
kisa. Ili mozda samo….taj zalosni i sivi novembar.
Neki dan u nedjelju, u jedno kisno i pospano austrijsko popodne, preslagujuci
onaj “svoj dio” regala u dnevnoj sobi, izvadim poslije duze
vremena, ponovo onu svoju izblijedjelu saharu, omanju sarenu kutiju
u kojoj ljubomorno cuvam neke drage mi sitnice, a s kojima unutra pohranjena
je, cini mi se i sva moja proslost. Gotovo pola ljudskoga vijeka, u
jednoj obicnoj sarenoj kutiji.
Vadim polagano, prevrcem po rukama i zagledam dugo sve te uspomene i
ta svjedocenja moga postojanja i jednog davnog vremena. Vracam opet
taj ogromni tocak prohujalog vremena i prisjecam se ponovo svega. A
u sahari , odmah na vrhu….pozutjeli i jedva citljivi Rodni list
iz Banjaluke, pa zatim Uvjerenje o drzavljanstvu, zelena Vojna knjizica
i crvena Zdravstvena, te Stedna knjizica Osnovne banke Banjaluka; tu
je i onaj, pecatima silnim i datumima raznim isaran, crveni pasos SFRJ,
a isto tako i onaj plavi BiH; dalje iz kutije izranja ponovo fotografija
djaka-prvaka iz OS “Zmaj Jova Jovanovic”, pa trokutasta
crvena zastavica “Borac” Banjaluka, sto se vjecno klatila
na retrovizoru nase folcike, ujedno i moga prvog auta, sto ga naslijedih
od oca i ciji je rezervni kljuc, isto tako pohranjen u sarenoj kutiji;
milujem sat marke “Doxa”, uspomenu od mog Starog, na cijoj
je poledjini ispisano 22.april 1980.; gledam fotografije sa oceve sahrane,
zagledam razglednicu Ferhadije…. pa se onda smijem, kako mi danas
cudno izgledaju, onaj moj zadnji ishabani “cener” i “petak”;
prisjecam se zadnjeg odlaska na koncert u Jugi, David Bowie na Maksimiru;
prevrcem i citam falsifikovanu potvrdu Vojnog odsjeka Banjaluka o mojoj
demobilizaciji; gledam dugo onaj izbjeglicki karton, iz Crvenog krsta
na Novom Beogradu i onu voznu kartu u jednom pravcu, Belgrad-via Budapest-Wien……gledam,
razmisljam i sjecam se svega.
A na samome dnu sahare, nekako sakrivena u jednome cosku, lezi plavo-bijelo-crvena
plasticna kutijica. Otvorih je, te u mnostvu kojekakvih broseva i znackica
ugledah jednu, neobicno mi dragu. Ugledah ponovo onaj dobro poznat mi
lik, uvijek smiren, dostojanstven i ozbiljan…..Vladimir Iljic
Lenjin. I zakacih znacku odmah za rever jedinog mi crnog “nedjeljnog”
odijela, da ne zaboravim kad uskoro podjem u Banjaluku.
Da, spremam se vec polako, namjerio sam i odlucio, uskoro
opet otici u moju Banjaluku. Pa se u jedno nedjeljno popodne ispeti
ponovo gore, do onog ateistickog dijela Gradskog groblja Banjaluka,
da obidjem mog Staroga i onu njegovu raju, iz coska Palasa. Onu njegovu….
ali i moju raju.
Otici cu opet da obidjem one nekadasnje hrabre prvoborce i heroje, one
nekad ponosne i casne komuniste, one moje iskrene Banjalucane i zauvijek
Jugoslovene. Idem da im odam pocast i jos jednom izrazim svoje postovanje.
Da im se jos jednom zahvalim za sve i kazem im koliko mi je bilo lijepo,
nekad s njima. Doduse, presuticu im da nema vise ni Partije, a ni 29.
novembra, da nema vise dobrih tekmi na Gradskom stadionu, niti onih
nedjeljnih popodneva, k`o nekad, da nema vise ni Dole, ni Mujcina, a
ni one prave raje, na jutarnjoj kafi u Palasu……ali idem
da im kazem koliko mi sve to i svi oni nedostaju, u ova isprazna banjalucka
popodneva, danas. Da im jos jednom kazem, kako ih se zauvijek rado sjecam
i da ih nikad necu zaboraviti.
A Starom cu svome reci, da evo i ja sad za reverom imam znacku Lenjina,
istu onakvu, kakvu je i on imao nekada. I da me vjecno sjeca na njega
i na ona nasa, nekad suncem okupana nedjeljna popodneva. Nekad davno,
u njegovoj i u mojoj Banjaluci…..nekad davno, u nekom puno ljepsem
novembru.
Ne volim novembar. A sad mi se cini, da…..nekad
sam ga, ipak volio.
Puno je basti bilo po Banjaluci prosuto. Od onih kafanskih:
“Fenjeri”, “Alibaba”, ( i “40 sanera”,
ha, ha), “Orhideja”, “Palace”, “Bosna”,
“Kajak”, te hrpa ostalih caffe-a, do onih zabavnih i otkacenih
kao basta starog Doma JNA, basta “Cajevca” itd.
Medjutim, bilo je i onih privatnih basti. Basti moji prijatelja. Negdje
pored Vrbasa, ili negdje iza neke zivice ili zida kao dio okucnice,
zivjele su male baste sa svojim vlasnicima i vlasnicama.
Medju svim tim znanim i neznanim bastama, ja mogu najvise i najljepse
da pisem o jednoj basti:
basti moje majke...
U basti moje majke oduvijek je bilo vrlo zivo.
Svako godisnje doba je nosilo svoje mirise, svoje boje, svoje plodove…
Ja licno najvise sam volio jesen u basti moje majke Marije. Tada je
bilo zrelo (i jestivo) manje- vise sve sto je posadjeno.
Medjutim, proljece je bilo najinteresantnije: Pcele su carobnim zovom
Sunca i proljeca slijetale na ruzicaste cvjetove kajsije, a tresnja
sva u bjelini, k`o prelijepa mlada, svojom je velicinom i raskosi vladala
bastom. Tu tresnju (cudnog imena sorte: „Bing“, posadili
smo „strasni“ Jovica Carli i ja u napadu njeznosti i „valija“).
Bile su tu jos i jedna kruska, jako, jako stara, ali sa preslatkim jesenjim
plodovima, bila je tu i jedna jabuka, pa onda jedna magnolija, koja
kad procvjeta u proljece samo dokazuje da je Raj i na Zemlji moguc.
Ah, cvijece da i ne spominjem. Sav se raznjezim kad se
sjetim divnih tulipana, pa narcisa…
Ljiljani su cvjetali kasnije, malo blize ljetu, kao i ruze: crvene,
ruzicaste, zute…Bozanski!
(Sule, sjecas li se onih crvenih ruza?). I tamo negdje, pored stolica
i klupe u basti, on! Nezaboravak! Meni najdrazi, u maju, sitnih plavih
cvjetova, sa bijelim tackicama u sredini, mali zbun. Divota jedna od
buketa! (Caja, sjecas li se?)
Tu, u tom raju su zivjeli jos jedan jez (kao povremeni gost, posebno
nocu) i jedna kornjaca, Koni! (Vojo, sjecas li se?)
Prolaznici su cesto zastajali, iduci u grad ili vracajuci se s posla
i gledali to divno cvijece.
Moja majka je bila, ne bez razloga vrlo ponosna. Govorila
je da je njena basta odraz njenog dusevnoga stanja. Bila je to Basta
Prijateljstva! Basta otvorenih vrata!
Moji prijatelji su vrlo cesto dolazili u majcinu bastu:
Henri, Sule, Maca, Djordjija, Zlata, Cacin, Mika, Vojo, Snjezana, Carli
Jovica, Zeljko-Carli, Brane, Neja, Cuja, Mijo, Djuro, Kec, Biljana,
Sanja, Olgica, Ranka, Dzena, Dragana, Vesna, Miso Valenta, Djani, Milada,
Damir, Ratak, Sulejman i mnogi, mnogi drugi divni ljudi, prijatelji,
prijateljice…Moze se reci, meni najljepse u mome gradu. Divota
jedna od mladosti, ludosti i ideja…Kao i u svakoj basti, zar ne?
U Banjaluci, Ulica Petra Kocica 31, tamo nekih 70-ih,
80-ih …
O devedesetim ne mogu da pisem. Nisam bio tamo. Ali poznavajuci
svoju majku, mislim da u basti nije bilo drugacije. Barem cvijeca sto
se tice. A sto se tice ljudi, ne znam. Dosla su, kazu, neka cudna vremena.
Ljudi su poceli zazirati jedni od drugih, pocelo se zivjeti u strahu.
Pricalo se o nekakvom “raku duse”.
O devedesetim ne mogu da pisem, nisam bio tamo. Bio sam, onako kako
nas samo zivot moze nositi, negdje drugdje. Iz daljine prateci, strepeci,
nadajuci se da ce proci svo to ludilo, taj kosmar.
1995 godine, u augustu majka Marija je
morala napustiti svoju kucu, svoju bastu, svoj Raj.
Poslije svih neprespavanih noci, tih bolesnih godina i vremena, dosli
su “decki”, stavili joj cijev na celo i rekli:”Ili
ides ili te nema!”: Na kraju!
Nekakvim prekrcanim autobusom, u pratnji naoruzanih “vojnika”,
po velikoj vrucini, bez vode, dovezli su ih do rijeke. I tako je moja
majka okrenutih ledja napustila Banjaluku. Znala je: zauvijek!
Na drugoj strani rijeke, primili su ih opet neki naoruzani. Nahranili
su ih, osvjezili i povezli u “novi zivot”.
Dovezli su ih u gradic po imenu Vojnic. Smjestili su ih u jednu sportsku
dvoranu, spavali su na podu na madracima. Sljedeceg dana ponudjene su
im napustene kuce ljudi koji su na brzinu i u strahu morali morali pobjeci
i napustiti neki svoj raj, neku svoju bastu, neke svoje jorgovane, ruze
i nezaboravke.
Tako su mnogi od protjeranih nasli za sebe neku odgovarajucu kucu i
u nju se uselili.
Jedan od vojnika koji su “djelili” kuce je i mojoj majci
“ponudio” da uzme jednu kucu.
“Ali, sinko, kako da ja ulazim u tudju kucu, kako cu ja spavati
u tudjoj kuci?”, rekla je vojniku.
“Ali, majka, i tebe su istjerali iz tvoje kuce!”
“Neka su, sine, ali ja u tudju kucu necu!”
“ Ma mozes je kasnije prodati”, bio je ovaj uporan.
Ali moja majka je ostala uporna i pri svome.
“Kako moze neko uzeti tudju kucu, dio tudjega zivota kao da je
njegov!?” poslije mi je objasnjavala.
I tako ostade ona neko vrijeme u sportskoj dvorani u Vojnicu,
setajuci po danu tim gradicem i gledajuci sva ta desavanja, tugu, suze,
pohlepu i neizvjesnost necega sto su neki nazivali “humano preseljenje”.
Poslije toga je moja majka prebacena nekoliko stotina kilometara juznije,
u bivsu kasarnu pretvorenu u izbjeglicki centar, na otoku Visu.
Cudnom igrom slucaja i mladalackih snova, vodjen intuicijom
i nepredvidivom potrebom za kretanjem i trazenjem vlastite slobode,
desilo mi se da sam krajem 80.- ih kupio jednu staru kamenu “kolibu”
i komad zemlje na najvecem poluotoku na Jadranu, u Istri. Ah, tada se
tako nesto moglo kupiti bas povoljno, da ne kazem za sitnis. Trazio
sam mjesto na osami, htio sam biti ponekad sam i...tako se to desi.
Kad se nesto zaista pozeli, onda se i ostvari.
Kad sam je sa Visa doveo u Istru, u to malo kameno selo,
novi pocetak je bio pred njom.
“Majko”, rekao sam joj, “mozes biti
ovdje, a mozes ici i u Svedsku, ti odluci!”. Tamo je vec bio moj
brat, postojalo je takozvano spajanje porodica...
Bilo je to 5.septembra 1995.
Mogu da pisem o mnogim bastama u kojima sam bio. Bio sam
u bastama i kafana i restorana.
Bio sam i u onim predivnim privatnim bastama svojih prijatelja.
Ali, nekako mogu najvise i najljepse da pisem o basti
moje majke.
U basti moje majke je bilo uvijek zivo, ali meni se uvijek
najvise dopadalo proljece.
I nije vazno sto se komsije sada zovu susjedi, i sto je basta sada vrt.
Vazno je da je to otvoren vrt, vrt prijateljstva, da tu navracaju i
Hari i Aida i Bodo i Mario i Loris i Robi i Tihomir i Igor i Ivo i Senad
i Vesna i Neda i Marko i Zijo...Navratite i VI kada ste u blizini!
Popicemo caj, kavu ili casu vina ili vode, nije vazno.
I vidjecete ponovo u proljece predivne crvene tulipane, raskosne mirisne
bijele ljiljane. Tu je i jorgovan, pa sada i lavanda i ruzmarin. Vidjecete
i puno pcela gdje u redu nestrpljivo cekaju da se otkacuju po cvijecu.
I tresnja je tu raskosno bijelo procvjetala, i kruska vec pomalo stara...kajsija
sa predivnim ruzicastim cvjetovima, tako osjetljiva na rane proljetne
mrazove.
I jedan jez sto se nocu sulja...
Ima i smokava, preslatkihu jesen. Ispred “kolibe” orah!
Spas u vrelim ljetnim danima!
I srescete tu moju majku Mariju, nasmijanu, raspolozenu,
gdje kaze svojim susjedima, mojim novim prijateljima: “Djeco,
mislite lijepo, radite lijepo i nicega se ne bojte! Uljepsajte sebi
zivot! I tamo gdje ste, gradite sebi dom. Zemlja je svuda pod nogama
i dobri ljudi su svuda oko nas!
Vrlo jednostavno, reklo bi se!
Ali je i istinito !
PS
Ah, da, zaboravio sam nesto:
Pored stola i klupe u vrtu uz kameni zid nalazi se i jedan mali zbun,
sa predivnim malim svjetloplavim cvjetovima, sa svjetlim bijelim tackicama
u sredini.
Meni najdrazi u maju:
NEZABORAVAK !