U zivotu nista ne ovisi o nama

   

Prolazeci kroz ovaj zivot dosao sam do dva zakljucka koja 
nam zapravo odredjuju sudbinu na koju malo mozemo da 
utjecemo.

Prvi je da nam je sve unaprijed zapisano i malo toga 
mozemo da izmijenimo na bolje. Oko sebe poznajem 'sretne' 
i manje sretne familije. Ovima prvima sve je islo dobro 
od djetinjstva, sreca u familiji, dobar zivot i 
zadovoljstvo, druzenja, djeca nadju dobre zene i 
produzavaju taj dobar zivot, ide im sve na ruku imaju 
dobre poslove i tako dalje. A iz tzv 'nesretnijih' ili 
losijih familija nista nije bilo kako treba ni u 
djetinjstvu ni kasnije. Familija nije bila bliska, djeca 
nisu bila sretna, kasnije nisu nasli dobre zene i dobre 
poslove, nista im nije islo na ruku koliko god pokusavali 
da to poprave. Nazalost nikakvog uticaja nema sto su to 
cesto dobri ljudi. Sudbina je jedna nevidljiva sila na 
koju covjek malo moze da utjece. Mozda je bolje da covjek 
to ne zna u ranijim godinama da ne izgubi volju da se 
bori. Ne mogu da se sjetim ikoga iz ove 'nesretnije' 
skupine da je uzpio da se iztbori za 'sretan' zivot u 
kojem mu sve dobro ide, Te dvije grupe su kao nebo i 
zemlja, razdvojene nevidljivom granicom koju je jako 
tesko prijeci.

Drugo saznanje je da zivot nema milosti za one koji ne 
igraju precizno po njegovim pravilima vremena. 
Djetinjstvo je za igru, dvadesete za skolovanje i zabavu, 
trazenje zivotnog partnera, tridesete i cetrdesete za 
karijeru, pedesete i dalje za unuke itd. KO god je 
pokusao da 'prevari' zivot na kraju je ispao gubitnik. Ko 
nije imao djetinjstvo kao tinejdzer, ko se nije zabavljao 
u dvadesetima i nasao ljubav, ko se nije educirao, nikada 
to nije mogao da nadoknadi na pravi nacin jer uvijek je 
to morao skupo da plati. Niti su cetrdesete za ucenje 
niti su tridesete za trazenje iskrenog partnera niti su 
kasnije godine za zabavu i asikovanje. Najteze je sto 
mnogi bivaju zavarani od zivota i misle da ima vremena 
stici ce oni ali zacas prodje vrijeme, zivot je neumoljiv 
prema onima koji se ne drze zadatog vremenskog rasporeda. 
Mnogi vlastitom nesmotrenoscu ili igrom sudbine to 
prekrse i zbog toga citav zivot imaju problem, ne zive u 
skladu sa pravilima zivota i nisu sretni u dusi.

“Dva najvažnija dana u vašem životu 
su dan rodjenja i dan kada saznate zašto.” 
Mark Twain

Ovo što si napisao je tačno pod uvjetom da je 
čovjek životinja pa ako uspije da podmiri svoje 
potrebe tipa "u se, na se i podase" i ako je to 
smisao života, e onda je pun pogodak! A je li?
Šta sa bolesnim i ugnjetenim? Onima koji nemaju 
šansu da to ostvare od starta?
Mislim da ljudski život ima daleko dublju 
dimenziju i smisao, koju je moguće ostvariti čak i 
ako je čovjek slijep, nepokretan, obespravljen 
itd..

Pucanj u prazno je to prijatelju što si napisao!

Svaki covjek ima svoju nafaku.

Hajro,Oslo

Sta nas cini sretnima/uspjesnima? Luksuz, ili obrnuto 
minimalizam? Dobro placen posao ili slabo placen gdje imamo

blagostanje?

Sta je u stvari bitno da bi se covjek u stvari osjecao
sretnim 
uspjesnim i zadovoljnim?



Nase misljenje  je da srecu i uspjeh ne cine materialni
predmeti. 

Za srecu  u zivotu na prvom mjestu je  ljubav.

Tu se podrazumjevaju odnosi sa porodicom, partnerom i 
prijateljima koji pružaju ljubav. Podrska od istid koji
povećavaju 
naše osećanje sopstvene vrijednosti. Sirenje socijalne mreže

takodjer  pružaju osjećaj pripadnosti. Stoga je pokretanje
koraka 
za jačanje naših odnosa i izgradnju novih veza jako vazno za

sreću. 



Sto se tice sudbine i odrastanja u smislu sta ce biti od te
osobe u 
buducnosti mislim ovako:

Da li su tu u pitanju roditelji/porodica, prijatelji, klima
okruzenja u 
tom gradu ili drzavi, u tom pogledu kao djete ili tinejdzer
ne 
mozemo da uticemo na mnogo, vec okolina ima veci utjecaj na
nas 
nego mi sami.



Skolovani ili roditelji sa ”top” poslovima imaju struktur u
svojim 
zivotima. Sa strukturom su i dospjeli tu gdje su dospjeli.

Djete koje odrasta u strukturiranom domu se osjeca
sigurnim.

Gdje je mir u kuci, gdje se roditelji medjusobno postuju i
vole tu su 
i uslovi za jedno zdravo sazrijevnje.



Takav vaspitanje jako cesto ide sa koljena na koljeno.





Mislimo da i geni uticu na to sta ce biti od sveke osobe.



Toliko od nas…

sto reci o onima koji zive tolike
godine zajedno a mrze se ne mogu se ocima
gledat,pa ko fol eto radi djece..

Ne postoji uzalud narodna izreka koja kaže 

"NIJE KOME JE NAMIJENJENO, 

NEGO ONOME KOME JE SUDJENO."

Prosle godine sam gledao intervju sa Kubanskom 
operskom pevacicom koja sada zivi i radi u 
Francuskoj. Kad je Usa uvela sankcije Kubi i navece 
im iskljucivali struju, Predsjednik Fidel Kastro se 
obratio Kubanskom narodu i rekao, kad ne bude struje 
uzmite gitare svirajte i pjevajte tako je cijela 
Kuba svirala i pjevala zajedno i prkosila 
sankcijama.

Ti koji ostaju zajedno u vezi a ne trpe se ne 
samo da ubijaju sebe medjusobno nego i djecu, 
samo toga nisu ni svjestni. Ali kao fol mi smo 
zajedno zbog djece.

To je tipicno za ”nas” narod…

Na zapadu je bolje sto se tih stvari tice. Ide, 
ide! Ne ide, ne ide!
Zivim na zapadu i slazem se da ne treba odustajati 
lako, ali kad gledam neke nase ljude u mom blizem 
okruzenj dodje mi da se sažalim i na njega a 
i na nju!

Ja cu danas jesti banjalucke cavape od Brajlovica.

Gril mi je ukraden tako da ce se prziti u tavi. 

Nemam ni somun lepinja a prodavnica je podaleko a auto 
pokvaren. 

E sad je pitanje: jesti cevape uz rizu ili pire krompirom u
prahu?



Za salatu imam sve…

E dobar si, bas me nasmija...ne moze cevap 
sa rizom, sa krompirom moze proći, pomfrit 
napravi i  biće ok...

Nemoj slusati Oggy ne moze se pomfrit napraviti od pirea u 
prahu. Najbolje da ostanes gladan ili da odes kod kakve 
komsinice Mozda nesto skuhala

Joooj, ne mogu ja da trpim glad!

A ne bi ni kod komsinice!

Tajlandjanka kuha sigurno sismise i raznorazne gadne stvari.

A komsinica prekoputa je cista tajlandjanka.

Mislim da  se ne bi shvatalo na drugaciji nacin..

Dje vi odoste od teme. Pomanjkanje paznje sta li