Predivna pjesma o Banjaluci

   

Predivna pjesma o Banjaluci
ZLATKO PREGL
BANJALUKA

Ljepotice,
Ljubavi moja.
Evo me danas, kako nakon stotinu godina,
dolazim Tebi u ophode,
u ašikluk, s podarkom.
Evo me nakon duga vremana
da Te ponovo vidim u sebi duboko zapamćenu.
Evo, gdje gorim od želje nova dodira,
Milena moja,
i strepim od duga čekanja i ljudske nemoći.
Evo me gdje drhtim zbog skorog viđenja,
kao nekad,
dok si me krila u svojim tajnama.
Dah mi zastaje, evo, od blaga straha
i dječija nespokoja…
A Ti,
što li me dočekuješ tako tužna i nemirna,
Ljepotice moja?
Što si baš danas,
u ovo svečano jutro
odjevena u vizantijski plavo?
Pa gdje su Ti one Tvoje haljinke
od lišća i lipova cvijeta kestenove boje?
Ko li Ti je to nagrdio ljepotu, Ljepoto moja?
Ko unakazio, Srećo!
Zašto si tako o pasu utegnuta bogomoljama
i teškim zvonima
i zašto mi, Dušo, baš danas mirišeš na tamjan,
kao da Te, bože mi oprosti, sahranjuju živu?
Đe su Ti, bolan, nanule?
I đe Ti je onaj tvoj miris od bilja
i mlake vode po kojima sam te razaznavao od drugih?
Zašto li Ti u očima ne vidim kupatila,
vrela ljekovita.
Što li si mi, Zlato, nakinđurena tako,
kad dobro znaš da Te volim imati sirotu...?
Lažu li Te još uvijek tvoji pjesnici
i knjigo-sastavljači!
Uvjeravaju li te Žuborima i Temzama
da ti je Ljepota sazdana nezaboravom?
Ma prozirna su ta slova njihova
i tinta pri umaku.
Laž je, misle oni, u stihu prostranija i jača.
A Ti,
neprevarena, bosonaga,
znala si sa mnom trčati niz rijeku.
Vruć somun smo jeli otkinut na pola.
Vjetar s mora njihao je tada jasenje i vrbe
dok smo mi se držali za ruke
i bili jedno…
O koliko sam Te tada volio,
da samo znaš!
I kako si me voljela
u onoj večeri spuštenoj na Vrbas,
u rukavcima gdje se tajno sašaptavaju čamci.
Tamo,
neodjevena,
preplanula od sunca,
lagana kao neostvaren san,
izranjala si mi iz Zelenca, okupana,
okvašena, očišćena.
Kapi su se vrbaske zlatile na Tvome licu i oblim ramenima.
Virovi nemarno talasali kosu Tvoju kao meni dušu.
Breze se nadnosile nad Tvoja bedra i ovoje.
A ja, nejačak i skrit u polumraku kastelova zida,
sav uplašen kao sada, naježen, ustrašen;
drhtao sam djetinje od neizvjesna straha
i neke daleke slutnje,
Gdje sad da popijem šabeso
dok Tebe čekam na basamku?
Pivo, Lokum? Salep..Bozu .
Gdje da Ti sročim pjesmu,
pijanu laž da Ti kažem?
Gdje da se zbog tvoje ljubavi potučem,
a poslije zbog iste da patim?
Gdje su Ti sada te tvoje Safikade
koje u njedrima nose topovsku đjulad 
kojim svakog dana otkucavaju podne!
Što Ti na ruci nema sahat-kule, srećo moja rana!
Da bilom NJIHOVE  kazaljke pomjeramo
i vrijeme IM prolazno odbrojavamo..
Ništa mi ne znače te tvoje raskoši kojima se dičiš,
jer dobro znaš da te volim imati sirotu.
O ko li te je to baš danas nagdrio,
Rano moja ljuta.
Ko te to rasplakao, Dušo?
Da li više ovi koji su amo došli, nepozvani,
ili mi kojih ovdje već odavno nema.
Čije su Ti rane dublje,
Milena moja?
Srećo moja prijeka!

Zlatko Pregl

(ZFP, Flemingsberg,  Svedska, 20.04.2010)
Friday, November 06, 2015
Raduje me što me se i danas sjećaju "moji glumci" 
iz Nušićeve "Autobiografije". 
Za prvi kontakt šaljem vam svoju jednu pjesmu. 
Puno pozdrava iz Švedske. ZFP

http://slikeinovosti.blogspot.com/2015/11/banjaluka.html?m=1

Eh, bas super text. Hvala

bože što ste smiješni, napisao sam da je to više pjesma o
mladosti a ne banjaluci i oni izbrišu.
svašta

Bas mi je vas koji toliko patite za Banjalukom 
zao,iskreno ja sam davno oguglao,zahvalio sam se
 bogu alahu kako god, da sam imao 30 godina
 ljepote u zivotu,ali davno cuvsi i pad je let i 
da ljepota ne traje bas koliko ti zelis ja sam to 
zaklopio bas kao neku lijepu muzicku kutiju i 
otvorio novu.Bio bih sretan da jesen zivota bude 
milosrdna i da me ne safata bolnica i krevet i to 
je to.Radjas se i umires sam,bez obzira na 
familiju, kad to shvatis puno je lakse.Zdravi i 
veseli bili dragi moji i dobre moje.

A ja sam, iako živim u Banjaluci, 
shvatio da Banjaluka uopšte nije 
tako lijep grad kako mnogi tvrde. 
Lijepe su uglavnom uspomene koje 
nas vežu za Banjaluku i mladost..

Zlaja, kao prvo srdacni pozdravi i dobro zdravlje, 
tebi a i porodici !!!! Jos uvijek se dobro, dobro 
sijecam tvoga danonocnog rada na Nusicevoj 
¨Autobiografiji¨. Mislim da se sve desilo 1987/88 
godine, moja supruga je bila u drugom stanju, 
stariji sin je rodjen 88-e (juli) a poslije toga je 
bila premijera. I mene si ¨uvukao¨ u taj 
mnogobrojni ¨ansambl¨ koji je vjezbao mjesecima, u 
¨sitne sate¨ poslije proba...vas, profesionalnih 
koji ste radili u pozoristu. Drago mi je sto sam 
malo upoznao, sta se to sve desava iza kulisa, dok 
traje predstava....amaterski ¨ansambl¨ ogromen, 
mozda nas je bilo preko stotinu (ne znam vise ??), 
presvlacenja svih onih koji su imali vise uloga, 
ponavljanja tekstova, pokreta (malo i vlastite 
kreacije i sale), pravovremenost.... i sve to uz 
zezanje !! Ostala je jedna velika, predivna 
uspomena na tebe i  sve vas od prije 35../36.. 
godina. Znam da si radio ANTOLOGIJU banjaluckog 
pozorista od osnivanja, veliki, ogroman projekat, 
dali je ugledao ¨svijetlo dana¨, to ne znam ?? 
Mnogo srdacnih pozdrava tebi i tvojoj porodici !! 
Uzdravlje !!!!
Sega- Mirsad Slijepcevic