Bosanka

   

Bosanske žene 
imaju nešto što druge nemaju
Autor: Srbijanac Stefan Simić
Bosanske žene

Ko je iz Bosne, a ja nisam 
teže može da primjeti različitost bosanskih žena 
u odnosu na ostale vjerovatno 
zato što ih gleda svaki dan 
i u svakoj traži nešto drugačije, 
a ne vidi šta ih sve, u najvećem, spaja.
Ali ko dođe ponekad, kao ja i ko je volio bosanku 
a zagledao se u nekoliko 
reći će vam da ima razlike i bit će neuporedivo
fasciniraniji 
od onih koji su  stalno tamo. 
Bosanske žene se razlikuju po govoru što nama,
sa strane, prvo upada u oči, kada ga onako razvuku, 
nama se istog momenta razvuče osmijeh.
Milica nije Milica nego Mil’ca 
naglašavajući neka sasvim druga slova pri izgovoru. 
Zatim njihova toplina u pristupu 
kao da bi te odmah vodile kući, 
ne u krevet nego da te zbrinu, nahrane. 
Mnogo im više radi srce nego glava 
i ako neka žena zna da ušuška muškarca, 
onda je to bosanska.
Imaju to nešto brižno i kućno 
da koliko god se trudile da budu moderne 
to  ih izdvaja, ta pojačana emocionalnost za muškarca 
i emocionalnost uopšte koja meni naročio prija. 
To neko drugarstvo,prijateljstvo,povjerenje 
koje nije baš tako primjetno na drugim mjestima. 
Bosanske žene često nemaju tu otmjenost Zagreba 
mada ne zaostaju puno, 
ili prepotentnost Beograda odnosno beograđanki, 
ali imaju svoju neku toplinu kojoj je teško odoljeti.
Kada se nađu negdje gdje su ljudi sa svih strana svijeta
izgovore sa posebnim naglaskom ono da su – iz Bosne, 
kao da to treba nešto da znači 
i koliko god da im je zemlja podjeljena 
one se ponose njome.
Bosanske žene su jako seksualne, 
ali ponajmanje feministički u odnosu na ostale, 
kao da u njima ima ponajmanje frigidnosti. 
Nigdje, kao tamo,nisam sretao prirodnije žene 
i onu glad za muškarcem, iskonsku, pravu,
bez foliranja, pretvaranja.
Koliko god da znaju da žive i za sebe 
kao da ponajmanje od svih mogu bez drugih. 
Društvenije su, povezanije i lakše se uklapaju.
U njima ne samo da ima nečeg prkosnog, 
što ne da na sebe, 
nego i želja da se mnoge stare vrijednosti održe. 
Ni približno koliko u drugim zemljama.
Kao da su korijeni nekih prošlih vremena i uticaja 
mnogo dublji. Samim tim i toplina, nježnost.
Bosanske žene nisu sretnije od drugih žene, 
možda nisu ni nesretnije, ali kao da sve u sebi nose 
neku pojačanu patnju. 
Da li zbog ratova koji su se nedavno završili 
i pretjerane potrebe za mirom ili zbog
svoje lične sudbine i potrage za srećom?
Koliko god da je tuge u njima ima i neke posebne snage,
izdržljivosti, nepokolebljivosti 
ma gdje god da se nađu, one se snađu. 
Niko me nije volio kao bosanske žene i nigdje se 
nisam osjećao tako važan kao muškarac kao u Bosni. 
Ne znam zašto. Kao da one imaju nešto što druge nemaju 
i kao da znaju nešto što druge ne znaju. Da ti priđu, 
ugode i podare toplinu koja na drugim mjestima izostaje.
Zato posebno volim bosanske žene, prepoznam ih na ulici 
i one koje ne poznajem. Neke i po crtama lica, nečemu, 
prosto imaju nešto što druge nemaju. 
Ko nije volio bosanku kao da nije volio uopšte 
i koga nije voljela bosanka kao da nije bio voljen uopšte. 
Pitaš me kako znam,jednostavno znam. 
I da, nevažno da li se zvala Sandra ili Emina, 
Marija ili Erna, Sanja ili Lejla, Esma, Asja, 
bosanska žena je bosanska žena.
I ko nije volio i upoznao bosansku ženu, 
kao da nije volio ni Bosnu, 
ni ono najljepše od Bosne, 
žene, bosanske žene.
Lexingto band - Bosanka 
https://youtu.be/mPlhWClaqsE

Covjek opisa Malu 😂.

Pa Eto, hvala vam Na komplimentima. Sta se tu 
moze? - ili
imas ”ono nesto”, ili nemas.

SVE si tačno napisao, znam jer sam i sam sve to 
doživio. Dodao bih još jednu osobinu: mističnost, 
tajnovitost, što samo pojačava želju da se veza 
produži u vječnost. Šteta da se ove lijepe osobine 
nemogu reći za bosanske muškarce. Gdje bi nam onda 
kraj bio?

Tekst je divan i stvaran, do suza...

Svaka riječ je probrana...Jedna je Bosna 

a Bosanke su ponos Bosne.

Niko i nije kao mi sretne s malo sreće.

Volimo svog muškarca cijelim srcem,

volimo svoju Bosnu ma gdje bile.

To smo mi Bosanke.

Bosanke nose sevdah,žudnju i strast potisnutu zbog 
zabrana,odgajane da muški pijedestal ne ruše 
već podržavaju odgajane pitomošču, znajući da 
je ono skriveno u njima najveća vrijednost.

Legenda o Bosanki Safikadi, 

Safikadin grob – Simbol vječne ljubavi i vjernosti
Banjalučanki koja se ubila zbog nesrećne ljubavi
Safikaduna ili Safikada je, po mnogim pričama, 
unuka Ferhat-paše Sokolovića, ali se ona, 
kao i legenda o Safikaduni razlikuju 
prema različitim izvorima. 

Banjalučka legenda o Safikaduni govori o djevojci 
koja je zbog neostvarene ljubavi prema vojniku 
koji je služio u obližnjoj banjalučkoj tvrđavi Kastel 
oduzela sebi život. 
Postoje mnoge varijacije na detalje oko ove legende. 
Po nekim izvorima, Safikaduna je uzela sebi život 
zbog nesretne ljubavi stajući pred top 
koji je svakog dana salvom označavao podne. 

Druga legenda govori o Safikaduni 
koja se oglušila na zapovijed 
austro-ugarskog vojnika o zabrani ulaska u tvrđavu 
i koja je zbog svog prkosa i stradala.
Također se u mnogim verzijama navodi da je i vojnik 
nakon Safikadunine smrti također počinio samoubistvo, 
što ovu legendu zaista čini pričom o 
banjalučkim Romeu i Juliji.

Kao i legende o Safikaduni, tako i mjesto njenog 
posljednjeg prebivališta nije usaglašeno. 
Safikadunino turbe, koje je bilo dio kompleksa Ferhadije, 
navodno je bilo mjesto gdje je Safikaduna sahranjena. 
Po drugoj priči, koja je i prihvaćenija među Banjalučanima,
Safikadunin grob nalazi se nedaleko od Ferhadije, 
u ulici koja vodi prema Kastelu. 
Na tom mjestu generacije Banjalučana pale svijeće 
uz znak želje za sretnom ljubavlju.

*********

BANJALUKA (AA) - Legenda o Safikadi, mladoj, 

lijepoj Banjalučanki koja se ubila zbog nesrećne ljubavi 
najznačajnija je legenda grada na Vrbasu. 
Safikadin grob mjesto je koje redovno posjećuju turisti, 
ali i mladi Banjalučani svih nacija, koji pale svijeće 
i polažu cvijeće za sreću u ljubavi.
Legenda o Safikadi, ili Safikaduni ima više verzija. 
Prema jednoj, prelijepa Banjalučanka 
bila je unuka Ferhad-paše Sokolovića, 
prema drugoj kćerka uglednog bogatog Banjalučanina. 
Zaljubila se u turskog askera, ali je on poginuo u borbama,
zbog čega se obučena u vjenčanicu bacila pred top 
koji je označavao podne s tvrđave Kastel. 
Njene poslednje riječi bile su: "Vjerna sam ti do groba."

Druga verzija govori 
da je u pitanju bio austrougarski vojnik 
i da ta ljubav nije mogla da živi iz kulturoloških razloga.
Njen ugledni otac i komandant tvrđave odlučili su da rastave
dvoje mladih pa su vojnika poslali u borbe u Andaluziju 
gdje je on stradao i čuvši te vijesti 
Safikada je stala pred top.
"Tobdžija je već stavio zapaljenu baklju na grlo topa kada 
je ugledao djevojku koja je prislonila grudi 
na otvorenu cijev i obgrlila je rukama. 
Uspjela je samo reći: 'Biću ti vjerna.' 
Njeno mrtvo tijelo palo je na mjesto današnjeg spomenika 
gdje ljudi pale svijeće za ljubav koja vječno traje", 
stoji na spomeniku koji označava Safikadin grob

*********

Ova legenda priča o prelijepoj djevojci Safikadi 
koja je nekada davno živjela u gradu Banja Luka. 
Bila je zaljubljena u turskog vojnika Omera, 
ali nažalost njeni roditelji su branili tu ljubav. 
Govorili su joj kako on nije za nju jer je vojnik 
i sutra već može da ode u boj 
u najdalji kraj turskog carstva. 
Ljubav je rasla iz dana u dan sve dok Omer 
i njegova vojska nisu poslani na ratište.
Safikada se zaklela na vječnu ljubav i odanost Omeru. 
Nažalost jednog dana u Banja Luku je stigla vijest 
o njegovoj o smrti. Nakon što je vijest došla i do Safikade,
ona je obukla vjenčanicu i stala pred top 
koji je sa tvrđave Kastel označavao podne. 
Uz povik “Vjerna sam mu!” 

https://banjalukatravel.com/sr/destination/safikadin-grob/