Cevapi

   

"Enciklopedija ukus" je švedski vodic kroz 
tradicionalnu specijalisticku kuhinju na 
svijetu.Cevapi su na visokom 5 mjestu sa 
BANJALUCKOM LEPINJOM.Banja luka je jedini grad u 
Jugoslaviji gdje poslije 8 sati navece nisi mogao 
pojesti prave cevape. Fajront poslije 8.

Tacno tako. Al' do 8 sati nema boljeg ćevapa 
nigdje na svijetu. Maxim, čuveni restoran u 
Parizu i kroz dugi niz godina jedini restoran sa 
prestižne 3 Michellin stars nikad nije radio 
ponedjeljkom. 
Dakle, svaki poguzija banjalučki ili švedski, kome 
na um padnu ćevapi poslije 8 navecer, mora da sačeka 
sutra ujutro da Mujo otvori ževabdžinicu ili najbolji 
chateaubriand ponedjeljkom u Parizu, mora će da
sačeka utorak ujutro da Maxim otvori.
Mogu "glutoni"da čekaju i mnogo duže za petoplasiranog 
Muju, ma i ove ostale od šestog mjesta, pa nadalje.

Za Banjalučane i druge ljubitelje pravog cevapa, koji 
zive daleko od Vrbasa i Mujinih cevapa, oni mora da 
nadju "čovjeka iz Prijedora". O "Čovjeku iz Prijedora" 
nekom drugom zgodom.


Lijep pozdrav,
Severin

Sve prave stvari su dozirane.
Ne možeš ni Monalizu vidjeti poslije 8 sati navečer.
Stoga...

Što se babi snilo .., tako bi mogao reći.
Nigdje banjalučke lepinje se ne spominje.
Ovde imate više 
https://www.tasteatlas.com/cevapi?utm_source=Klix.ba&utm_medium=Clanak

navod netacan bilo je puno mjesta istina da nije 
MUJO radio ali su radili drugi,tofko.nuni,isko itd

Haha, nikad ništa obrisali u ovoj temi, a zašto bi??! 
Zar vam nije lakše poslati ponovo te ćevape i viceve, 
nego po cijeli dan pisati žalbe.



ER

kako nije, bilo je 7 postova sinoc i onda ste, moj 
je trebao biti sedmi, onda ste smanjili na cetiri 
i moja zalba je trebala biti br.5, tako pleas 
nemojte ljude praviti budalama, danke!

Severin, da li ti znas da utakmica pod 
reflektorima RK kluba Borac je bila nezamisliva 
bez tvojih roditelja ili familije Dzinic, odnosno 
mnogih Banjaluckih familija. 

Srednja porcija sa kajmakom.
To se ne zaboravlja. Tofko je zatvarao u 21 sat a 
mogao si otici u kino Kozara.Bili je imao najbolje 
cevape ali je radio od 9 do 15.Mogao si pojesti 
vrlo dobre cevape u kiosku ispred poljoprivredne 
skole ali od pseceg mesa.On je dobio 30 godin 
robije.

30 godina robije, zbog ćevapa, odvad malo živ bio

Sva ta lijepa sjecanja ne prave cevape.Naime teoretski je
nemoguce napraviti isti cevap kao naprimjer 1955-60 godine.
I ako imate recept nije isto meso jer u to vrijeme je bila
druga stoka, trava pa voda i da ne nabrajam.Kako pronaci
majstora da pravi smjesu,mijesa i na kraju pece te cevape.
Pa kad bi covjek sve to na neki nacin uskladio tko je taj
koji moze da me vrati u mladost sa onom zeljom za dobrim
cevapom.Kad bi mogao nekom carolijom da sjedim u
cevabdzinici kod Muje pored stare zeljeznicke stanice 60-tih
godina a u ovim poznim godinama STA BIH DOZIVIO gotovo
nista. Nemam osjecaja mirisa niti ukusa poslije covida-19
Imam umjetne zube ,Ljekar rece da jedem dijetalu hranu i da
ne nabrajam. Dakle nista od cevapa samo sjecanja. 

za No#1
Maxim ne otvara ujutro vec u 4am
a Mujo nije bio najbolji... samo na najboljoj 
katasterskoj poziciji... ali treba znati da su se 
domuzi is "Sreza", Vishich, Maglajlija i 
Karabegovic omastili i brk i novcanik zbog te 
ekskluzivne dozvole da se taj garavi dimnjak i 
somun nalojen sa nekom nedefinisanom mesinom znaci 
vrhunac BeHa Krajiske kujne?!? JEftin tejkevej za 
fukaru. strasno!

Za Dodu!
Dodo, Ti očigledno nisi nikada ni jeo baš Mujine čevape.Ovi
današnje banjalučke 
neću komentirati. Zadnja lokacija Mujine čevabđinice (kiosk
pored „Zenita“) nije i prva.
Ono što je bitno reći je da su Mujini čevapi bili poznati
još dok je Mujo 
bio zaposlenik u restoranu „Lovac“. Pitaj stare Banjalučane,
kojih je, u Banjoj Luci, sve manje.Volio bih da mi ukratko
opišeš "Maxim" i okoliš u kojem se nalazi. 

Ne znam koliko si star ali u onoj drzavi to je bilo 
krivicno djelo a minimalna kazna je bila 30 godina 
u crnoj kuci.Utaja poreza i korupcija je bila 
dozivotna roboija.Zato je bila jedna i jedina 
JUGOSLAVIJA.

Svi su ovdje u pravu i svi zajedno zalimo za 
"cevapima nase mladosti".Zato i tako desperatno 
pokusavamo da rekreiramo "orginalni recept 
Mujinih cevapa", odnosno tih par sati uz rostilj, 
da se vratimo u zauvijek prohujalu mladost.
Naravno da je bilo boljih cevapa od Mujinih ili 
da se "banjalucki take away" sto Mladen rece, ne 
moze porediti sa Michellin star restoranima   
po Francuskoj, ali Mujini cevapi su taj standard, 
po kojem se mjeri cevap.
To je nesto kao Šekularac u fudbalu: Bio je tu i 
Mitic, i Dzajic, i Zambata, i Beara, kasnije Susic, 
i najnovije Ibrahimovic, ali Šeki je Šeki, superstar 
jugoslovenskog fudbala. Nije bio Pele, ali i
danas prepricavam onu istu pricu o Sekiju iz moga 
djetinjstva. Šeki je stanovao dvije kuce dalje od moga 
dede i nane, na pocetku Avalskog druma u Beogradu, 
tacno preko puta Zvjezdinog stadiona Marakana. 
Svaki put kad bi prolazio u svom sportskom automobilu,
zaustavio bi i izasao da pimpla loptu sa nama djecom 
iz komsiluka i svaki put je imao novu fintu, koju 
nikad prije nismo vidjeli. Onda uskoci u svoj 
"otvoreni spider" u kojem ga je cekala ona "njegova
zavodljiva balerina duge kose" i nastavi prema 
Auto-komandi.

Covjek pamti samo lijepe stvari. Zato se svi sjecamo 
Mujinih cevapa, jer nas asociraju na bezbriznu mladost 
u gradu na Vrbasu.Niko se ne sjeca profesora matematike 
na primjer, osim po kojeg "nerd-a", iako je i tu bilo 
svakakvih anegdota.


Nastavice se.
Lijep pozdrav,

Severin

Gorane starac,jes ti?

dobro je banjolucanine, Đuzelov ćevap tata je 
bio Talijan…Klaser Giovanni, taj je počeo tu 
blesavu famu o sprženom mesu…toliko o prastarim 
žiteljima onog tamo nekog kao grada…mesar  
Đovani je bio prvi!

Drago mi je procitati koju interesantnu bez 
nezaobilazne politike.Samo nastavite tako jer 
to su detalji koji su cinili onaj nas tzv 
prosli zivot.

Probao sam cevape od Triglava do Devcelije ali 
Mujini odnosnono BANJALUCKI cevapi su prva liga. 
Banjalucki cevap je bio i ostao specifican,4 cevapa 
zajedno u jednoj "ploci".Mnogo ljudi u bivsoj dravi 
SFRJ je pitalo zasto su banjalucki cevapi spojeni u 
4 cevapa.Ko to ne zna neka pita cevapcije.

zar ti nisi midhat kad kazes cevapcija?hehe

Poznati splitski chef Duje Pisac za nekoliko dana u Splitu
otvara restoran "Chevap" i već je izazvao veliku pozornost.

Duje se nakon 27 godina mukotrpnog rada po svijetu odlučio
vratiti u Split i tu pokrenuti svoju priču, a kaže kako je
na receptu za ćevape radio sedam godina.

"Sedam godina smo stvarali taj ćevap. Nebrojeno puta sam ga
napravio, vidio da nešto nije kako treba, dok nisam došao do
konačne verzije. Ušao sam u srž mesa, znam svaku žilicu što
znači, što znači fermentacija mesa, dozrijevanje,
dehidracija, a sve kako bi od vrhunskog komada mesa dobio
jestivi komad mesa. Ako meso ne poštivate i ne tretirate
kako treba dobit će te nejestivi komad", kazao je za
Dalmatinski portal.

Somun iz Vakufa, kajmak iz Travnika

"Stvorila se priča da je ćevap balkanski proizvod napravljen
od nekih ostataka mesa. Ugostitelji koji misle da mogu
napraviti ćevap tako da 'očistite' kuhinju je dovelo ljude
da razmišljaju tako ružno o tom ćevapu. Naš ćevap je steak
od mljevenog mesa i tako ga tretiram. Nije tajna, ali je
važno napomenuti kako somun nabavljamo iz Vakufa, kajmak iz
Travnika i ajvar iz Makedonije, a posluživat ćemo i domaći
pomfrit", dodao je Duje.

Nedavno je podijelio i 3.000 besplatnih porcija ćevapa, kako
bi vidio reakciju ljudi. U intervjuu za Jutarnji list, Duje
kaže da se naježio kada je vidio kako ljudi uživaju u
njegovim ćevapima. Tvrdi da boljih ćevapa od njegovih nema
ni u Sarajevu ni u Beogradu.

"Nema. U to ćete se sami uvjeriti. Pa Zvezdini igrači jedu
moje ćevape. Ja ih šaljem u beogradski restoran
Temperament.

Recept možemo prodati za 200.000 eura

Recept je stroga tajna i znaju je on i njegov partner Joško
Škokić.

"Evo, da sad ponudimo recept za 200.000 eura, ja vam
garantiram da postoje ljudi koji bi to platili", siguran je
Duje.

Restoran se otvara sredinom novembra, a bit će smješten u
prizemlju shopping centra Joker.

PS
Šta reći na ovo. No comment.

Za Br.19
Duje, žena mi je Splićanka i vodila me je na ćevape u 
Splitu ne bi li me impresionirala. To su gofna, a ne 
ćevapi. To sam joj i rekao. Kad sam je odveo u BL, 
Travnik, Sarajevo i kad je probala te ćevape - priznala 
je da sam s pravom ono rekao. I još je dodala (a 
vrsna je kuharica): "Splićani neće nikad znati praviti 
ćevape, jer to je isto kao kad bi i Bosanci htjeli praviti 
tunu, šanpjera, jastoga, itd. onako kako je ja pripremam."

Cim zujan spominje 200.000 evrica za recept znas 
koliko je sati,milion najbolje, isplata odmah 
haha.

Da je Banjaluka “kraljevina cevapa” i da su Banjalucani
jedini 
meritorni kada su u pitanju cevapi, svjedoci i to, da svaka
rasprava 
oko rostilja presataje kad se neko od Banjalucana pojavi na
tefericu ili 
bilo kakvom okupljanju koje ukljucuje rostilj. Sve ostalo su
“mudrovi” 
koji si uzimaju za pravo da diskutuju o necemu o cemu pojma
nemaju, 
a kamoli da su probali “Njegovo Velicanstvo Mujin cevap”.


Ovako bi “rahmetli general Magla” opisao ljubitelje dobrog
cevapa iz 
drugih dijelova Bosne i Hercegovine. On se cak, kao
“osvjedoceni 
poguzija”, upustao u detalje pripremanja prave smjese za
“banjalucki 
rostilj”, prema navodno “provaljenoj tajni” iz cevabdzinice
Damask 
(kod Bilog). Vjerujem da je to uspio “ukrasti” dok je Damask
jos radio 
kod Zelenog mosta, u njegovom komsiluku.


Uvijek je bilo pokusaja da se orginalni Banjalucki cevap
rekreira na 
privatnim rostilj zabavama, kako tamo i u ona dobra vremena,
tako i 
danas, na svim meridijanima gdje Banjalucani egzistiraju. U

posljednjem slucaju, mogao bih slobodno reci, ti pokusaji
dosezu 
desperatnu razinu, jer mi Banjalucani jednostavno ne mozemo
bez 
cevapa.


Sve je to tako islo godinama sa pokusajima Mujinog ili nekog
drugog 
banjaluckog cevapa, ali bez veceg uspjeha. U najboljem
slucaju, 
jedanput u deset do petnaest godina kada nas put nanese do
Minkice 
u Starom fijakeru, onda u tih par dana za dorucak, rucak i
veceru 
nastojimo nadoknaditi dugogodisnji propust i zal za sretnim
danima u 
“limenoj baraci iza Zenita”.


Nakon dvije teske godine COVID-a i svih lockdown-a,
odlucismo se u 
aprilu ove godine da odemo u posjetu rodjacima u susjednu
drzavu 
Queensland. Family reunion, nakon toliko teskih dana u
izolaciji, prijao 
je svima. Easter Holiday, vjetar u kosi, otvoreni
automobili, suncem 
obasjan Surfers Paradise i hiljade mladih tijela na 60 km
dugoj 
pjescanoj plazi. Sve zraci nekim optimizmom nakon
dvogodisnjeg 
mraka u kucnom pritvoru. Ima li boljeg eliksira cak i za
ljude u mojim 
godinama?

Treceg dana naseg boravka, skupila se raja, uglavnom
banjalucka sa 
pokojim Sarajlijom i par ljudi iz drugih dijelova Bosne i
Hercegovine, 
na pool party sa neizbjeznim rostiljem. Ekipa je bila zaista
prava, 
drage komsije i ljudi s kojima sam zivio u proslom zivotu,
tako da sam 
se osjecao kao nekad na Incelovom bazenu sedamdesetih. Neke
od 
njih nisam vidio od kad sam otisao iz Banjaluke, cak od
prije rata. 

Kad je doslo vrijeme rostilja, svi jedu cevape; sve puca iza
usiju; i 
neobavezne price iz nase proslosti, uglavnom “Jeba,” sto bi
Cajkan 
rekao. Niko ne prica o cevapima, niti komentarise ista u
vezi rostilja. 
Mene niko ni ne nudi znajuc’ da sam iz razocarenja u lokalne
cevape, 
gotovo potpuno presao u vegetarijance. U neko doba, zenina
rodjaka 
ce: “Hajd’ probaj samo jedan zalogaj; bas me interesuje sta
mislis  o 
ovim cevapima?” Ja odgovaram: “Nema tu sta da se misli ako
nisu 
Mujini”.  Da ne budem potpuni idiot , uzimam jednu plocicu u
pola 
somuna. Vec nakon prvog zalogaja, vatromet okusa, mirisa i 
uspomena odvodi me u neki svijet i vrijeme koje vise ne
postoji, u 
“valhalu” u kojoj danas zivi sva banjalucka dijaspora. U
ovakvim 
trenucima prosvjetljenja, svakom postaje jasno da Mujini
cevapi, 
Vrbas, Kastel, rukomet, Sukrijina boza nisu obicni simboli
grada 
Banjaluke; oni su toliko duboko utkani u nas DNA da se ponos
i ljubav 
prema banjaluckom cevapu prenosi iz generacije u generaciju.
Ta 
nostalgija za banjaluckim cevapima je poput bola, koji
osjeca svaki 
ovisnik o heroinu, ali mu se uporno vraca, jer ga makar na
trenutak 
odvodi iz nepodnosljive stvarnosti postojanja u jedno
vrijeme, jedan 
grad i mladost, koja vise ne postoji. Sto je cevap blizi
Mujinom, to je 
toplije oko srca i emocije su intenzivnije. Zato svako
odstupanje od 
“orginala” predstavlja uvredu i izaziva revolt kod svakog
pravog 
Banjalucanina.


Iz razmisljanja me budi grohotan smijeh i veselo drustvo
koje upire 
prstom prema meni: “Covjek iz Prijedora! Da, covjek iz
Prijedora 
ubija!” Ko je Covjek iz Prijedora, nepoznati drug dealer?
Niko ne zna 
njegov pravi identitet; znaju gdje zivi i koliko narucis
Covjek iz 
Prijedora napravi. To je sve sto se zna o toj osobi. Moje
ocajanje je u 
toliko vece sto Australija ima stroge karantinske zakone,
cak izmedju 
drzava Commonwealth-a, da je prenijeti ikakvu svjezu hranu
(meso, 
miljeko i mlijecne proizvode, voce, povrce isl.) iz jedne
drzave u drugu 
gotovo nemoguce. 


Par dana posto smo se vratili u Sydney cujem se sa
prijateljem u 
Adelaide-i, jos jednim ovisnikom, koji je beznadezno
pokusavao da 
rekreira Mujin cevap. On mi rece da su davno odustali, jer
imaju 
“Covjeka iz Kozarca” koji prvi odlicne cevape, pa nema
potrebe da 
pokusavaju nemoguce. Nisam vise nista pitao. Preostaje mi da
i dalje 
tragam za nekim “covjekom iz potkozarskog  Golden
Triangle-a” u 
Sydney-u da me makar na trenutak vrati u vrijeme i mjesto
gdje oduvijek pripadam. 

Lijep pozdrav,

Severin

 Tih godina cevap je bio spas za sluzbenike i trgovce iz
uzeg centra grada jer nisu imali restorane drustvene ishrane
pa su bili prinudeni
da nesto doruckuju u gradu. Pozicija Mujine cevapcinice je
bila prava, a cevapi super.Posteno receno nista bolje u
gradu covjek nije mogao ni pojesti za manje para.Cevapcinica
puna gostiju,napolju red 5-6 metara, Mujo ili Irfo za
rostiljom Mina prima sve narucbe.Dok cekam na svoju
porucbinu pokusavam zapamtiti sta ljudi porucuju i nema
sanse,vec kod trece porucbine grijesim Mina nikog nije
pitala dva puta sta si porucio.Odakle taj dar
neznam.Izgledalo je od prilke ovako:Dvije male,jednu srednju
res,i jednu veliku engis bez luka.Rostij je bio prekriven
cevapima od vrha do dna i naget oko 30%.Cevapi se redaju od
vrha gdje je rostilj mlak i   stalno se pomjera prena
najnizem dijelu koji je i najvruci
i dok prede taj put koji je dug oko 1 metar cevap je
pecen.Nadam se da ce neko od ovog opisa popraviti kvalitet
svojih cevapa kad rostilja kod kuce sa svojom rajom.

Mujini čevapi su neponovljivi, nikad nadmašeni, 
ali bilo je i ima i drugih čevabdžinica koje su 
ozbiljno konkurirale Mujinoj. Spomenut ću Parera, 
Bilija, Lutku, Mahu... Mogu spomenuti i Marun u 
Rijeci gdje sam poslije 24 godine bez čevapa u 
Švedskoj, ponovo osjetio ono blago gubljenje 
pameti kada su miomiris i miookus (moja složenica) 
doprli do mojih osjetila. Još kada kažem da sam 
tamo bio sa velikim jaranom iz djetinjstva dragim 
Klinjom, možete misliti kako sam te večeri 
izgubljen u svemiru otišao na spavanje. Ipak, 
Mujini su najbolji i to zna svaka poguzija koja je 
to probala.

Dugo vremena Mujo je bio jedini prvoligaski 
cevapcija, a svi ostali su bili drugoligasi koji su 
vremenom ispekli zanat i postali prvoligasi. Braca 
Rubelj su Banjalucke cevape vrlo uspjesno prodavali 
u Hrvatskoj jer je kvalitet cevapa bio na zavidnom 
nivou.

Jedno skromno gramatičko mišljenje koje nemora biti 
tačno: meni bolje sjeda da kažem ČEVABDŽINICA, iako 
se sječam "jednačenja po zvučnosti". Nekako mi je 
bliže izvornom obliku, iako nemam ništa protiv ni da 
se kaže čevapčinica. Znam da su naši stari govorili 
čevabdžinica i nekako ne želim da to zaboravim.

Koliko ja znam nikad niko nije orgnizovao nikakvo takmicenje
cevapski radnika, pa se nezna ko je najbolji.Licna ubjedenja
imaju malu specificnu tezinu.Kad mi je prahnilo da jedem sis
cevap isao sam kod Juje, Kad mi se jeo pohovani mozak,isao
sam kod Gunica, pohovani drob i kiseki patlidzan,je bio kod
Halime, pastrmka kod Esada,janjetina kod Tice i td.tako je
bilo.
U danasnje vrijeme idem na sis cevap u Mrvicu.

Halilcic: Tradicionalni cevap izazivace pljuvacku 
i u komunizmu.

Prica o nasem cevapu ja kao i prica o bureku. Za sve nas nas
cevap je najbolji na svijetu kao sto je burek samo sa mesom
i tu se sva prica zavrsava. Mujin cevap je bio najbolji i
tako ce ostati za sve nas koji smo imali tu priliku da ga
jedemo. Imao sam priliku da pricam o cevapu sa Mahom kad smo
bili u SSSR-u. On mi je tad rekao da je meso 40% cevapa a po
30% lepina i cumur (drveni ugalj koji je nabavljan u K.
Varosi). Takodjer mi je rekao da on ne zna napraviti cevap
od 2 kg mesa i da on radi samo sa 50 kg mesa. Bio je iskren
pa je priznao da je sve naucio od Muje i da je Mujin
najbolji. Inace za vas Banjalucane sadasnji cevap koji vi
zovete kod Mahe zbog kioska gdje je ranije radio Maho nije
Mahin cevap vec cevap Omera Mujcica sina rah. Iske koji je
preselio cevabdzinicu u Dzandrinu kucu i sad se zove Pod
lipom. 
Kao sto gore neko napisa nas cuveni izum je djelo Talijana
Djovanija kojeg je Mujo usavrsio. Pored toga vazno je istaci
da su ti nasi cuveni cevapi djelo ljudi iz Glamoca jer i
Mujo, Bili, Maho i Isko su porijeklom iz Glamoca. Ujedno svi
oni su bili rodbinski povezani i ova trojica pomenutih su
dobili recept od Muje. Naravno pored ovih majstora bilo je
jos dobrih cevabdzija u nasem gradu ali ovi su bili
najcjenjeniji. Treba istaci da je Bili i tvorac naseg
cuvenog sis-cevapa. Mujo je inace puno stvari o mesu naucio
od svog rodjaka Redze. 
Mene jedino smeta u cijeloj ovoj prici mjenjanje istorijskih
cinjenica koje radi Mina kcer rahmetli Muje koja je u
sadasnjim cevabdzinicama stavila tradicija od 1923 a negdje
od 1926. To su godine kad se rah. Mujo rodio u Glamocu i kao
tek rodjen nije mogao imati cevabdzinicu u B. Luci. No to je
trend na Balkanu da se iskrivljuju cinenice i mijenja
istorija.
Izvinite na ovoj ponjavi al posto se radi o jednoj stvari
koja nas pored naseg Vrbasa sve skupa povezuje rekoh da i ja
napisem par rijeci. Zivi i zdravi mi bili ma gdje se
nalazili i sretna Vam Nova godina

Auto pekar,auto limar, auto mehanicar, auto lakirer 
i cevap majstori. 5 km prije ulaska u Glamoc ima 
tabla na kojoj pise " u Glamocu nema nikoga svi smo 
u B.Luci" Koji Glamoc i cevapi, cevapi su rodjeni u 
Bagdadu "kevap" Glamoc je svjetski centar Glamockog 
krompira i korjenja od kojeg je rahmetli Sukrija 
pravio SALEP.

Bravo Mirso! Izvanredan prikaz istorije najboljih 
banjaluckih cevabdzija izazvao je moja sjecanja
na prve cevape koje sam probao u jesen 1973. godine 
u Sarajevu, gdje sam otisao na studij i stekao nove 
drugare… Jednom prilikom, nakon prijepodnevnih,
u pauzi do poslijepodnevnih predavanja, nas cetvoro,
dvoje Sarajlija, jedna Zenicanka i ja odlucili smo 
da ne idemo kuci ili do stana nego da odemo negdje
na cevape i Sarajlije su predlozile tada najbolju
i najpoznatiju cevabdzinicu “Devetka” Asima Ferhatovica.
Otisli smo tramvajem sa Marin dvora na Bascarsiju
i sa tramvajske stanice prosetali minut dva do 
“Devetke”, prelijepe stare, bosanske kuce na sprat.
Nasli smo slobodna mjesta na spratu i vrlo brzo 
je stigao, vjerovatno jedan od unuka Asima Ferhatovica
da uzme narudzbe. Moji novi drugari su tu vec bili i 
narucili sudzukice i kefir, a ja cevape, na sto je mladic 
koji je sluzio upitao sarajevskim naglaskom:”Kol’ko”?
Rekao sam:”Veliku porciju”! Dvadesetak minuta 
kasnije stigla je nasa narudzba, njihove sudzukice 
i moji cevapi, ne u plocama vec deset podebelih 
cevapcica u jednom ovalu i nekoliko snita hljeba
sa strane. Tada sam prvi put vidio cevapcice na
komad, a ne ploce i da se u cevabdzinicama ne sluzi 
samo cevap vec i sudzukice i domaci kefir izvrsnog
ukusa.
Ne sjecam se da sam vise ikad u naredne cetiri
godine studija u Sarajevu isao na njihove cevape
sa hljebom umjesto u lepinji, ali sam cesto isao
na burek, narocito u jednu buregdzinicu na Marin
dvoru, u blizini studenske menze i Pimpekovog
kafica.
Kao zakljucak mogu reci da ono sto je bio
banjalucki cevap to su bile sarajevske pite.

Boze dragi kakvih ters insana dodje na ovaj Kajak. Dragi
Mitho sta je tvoja poruka i kakve veze ima tvoj komentar sa
mojim komentarom. Procitaj jos jednom moj komentar pa onda
pisi jer ja nigdje nisam napisao da je nas cevap iz Glamoca
kao sto nije ni i iz Italije iako je stvoren od Italijana.
Takodjer nigdje ne napisa nesto o porijeklu cevapa al eto ti
mi objasni odakle je i jos pises o majstorima za
popravljanje auta vjerovatno aludirajuci da su ova cetri
spomenuta majstora cevapa u B.Luci bili nekakvi
automehanicari, lakireri i slicno sto nije tacno al hajmo
rahmetlije koje su nesto casno i posteno uradile
popljuvati. Nije ni cudno da je mnoga raja prestala sa
pisanjem na ovom Kajaku. Ziv i zdrav mi bio i molim te da mi
ne odgovaras na poruku jer nemam zelju za polemikom niti je
ovo mjesto za prepucavanje.
Dragi Meho (posto mislim da se radi o mom dragom Mehi iz
SUP-a) javi mi se molim te na moju adresu svrale@hotmail.com
sa adresom i telefonom kako bi uspostavio kontakt sa tobom.
Puno pozdrava od Svraleta.